Vraćam se sa pregovora, subota, isključujemo se sa autoputa, prolazim jedan punkt policije, idem ka našim blokadama, na putu nema nigde žive duše, kao da je vanredno stanje, 16h. Razmišljam o 250 ljudi koji me čekaju, šta da im kažem, četri noći i pet dana smo zajedno, decu nisam video.U glavi mi je osećaj kao da sam izgubio najmilijega. Na celom tom putu srećemo jedan traktor koji nosi prskalicu, čovek prska njive. Kočim, razmišljam dal da stanem i polomim ga od batina. Pa pi.ka ti materina, ti prskaš, ja sedim ko majmun na ulici. Njemu je prskanje bitnije od toga što će cena novog roda biti 18 din. Nastavljam dalje, nisam stao...