Da drveća i šume treba tu nema sumnje, ali nisu tako razmišljali kada su ovde posle II sv. rata po Vojvodini otimali ljudima, rušili salaše, krčili i pravili velike poljoprivredne komplekse, poznate PIK-ove.
U Bečeju je bilo preko 2000 salaša rasporedjenoh po velikom ataru, svaki može se reći sa pošumljenom okolinom i to sa kvalitetnim vrstama drveta.
Nije svejedno ni koja vrsta drveta je prisutna.
80-tih su polako počeli da shvataju da će nas bez drveća vetrovi oduvati, pa su PIK i opština počeli da sade drvorede uglavnom pored puteva, asflatnih i atarskih.
Ali su izabrali ponovo "brzo" rešenje, vrstu sibirski brest koja nije iz ovih krajeva i pokazala se vrlo negativno.
Jeste da brzo raste i da kvalitet drveta nije loš kao kod drugih brzorastućih vrsta, ali je zato nepodesan podnevlju.
Ima slabe grane koje vetar lomi, i najgora stvar što je brzo šireća vrsta koja se lako širi i ponaša bukvalno kao korov. Ima ogromnu količinu semenki koje se lako prime posle kiše.
Takodje mesta gde je sadjen nisu podesna. Sad pravi velike probleme pored uskih puteva jer nema dovoljno mesta za mimoilaženje. Grane izlaze na put, češu vozila. Niko to organizovano ne održava i ne orezuje. I kad se to sporadično uradi, tako przo ponovo izraste i izbuja da je to posao bez kraja.
Da ne govorim koliku štetu nanosi parcelama pored.
Ima izuzetno jak korenov sistem koji raste široko i pokupi vlagu i po 25 metara unaokolo.
Senka, pripeka, pored njih nema prinosa nikakvog.
Tako da brza rešenja često nisu valjana.
U Bečeju procentualno ima pošumljenosti i zbog Tise i njenog priobalnog šumskog pojasa, ali eto opet smo medju područjima sa najmanje padavina.
Preko nas ima mnogo preleta aviona što je očigledno i lično verujem da to ima veliki uticaj.
Ali definitivno nepovoljan geografski položaj u uslovima izmenjene i poremećene klime jeste glavni problem.