Ne sporim, ali to što je nešto teško, nije obavezno i isplativo, posebno ne superisplativo.
Teško je i valjanje kamenja, ali niko na tom poslu nije zgrnuo pare.
Hoću reći, to što je malina takva biljka koja zahteva mnogo manuelnog rada, nikoga ni na šta ne obavezuje, posebno ne kupce.
Ili, ako stvar pogledamo iz drugog ugla, npr onog da proizvodnjom malina može, ruku na srce, da se bavi skoro svako, bez mnogo ulaganja u opremu, mehanizaciju, dovoljno je par desetina ari zemlje koja ne mora biti nekog posebnog kvaliteta ni po čemu, ni po hemisjkom ni mahaničkom sastavu, po geografskom položaju ili ekspoziciji.
Negde malo bolje negde malo lošije, ali može skoro svuda, dakle, može bilo gde i može bilo ko, pa zar je obavezno da to bude skupa stvar?
Ko je taj ko je u obavezi da ima u vidu nečiju muku i da svoje pare daje za nju?
Ne postoji to, kao što ne postoji ni obaveza bilo koga da izabere posao koji zahteva veliku muku.
Pogrešan je to pristup, pristup koji ima logiku, ja se mučim, mora to neko da plati.
Ne mora niko da plati, jer tebe niko ne tera da se mučiš.
Svako mora svoje probleme i svoju muku da rešava, samo on i niko drugi, ni država, ni kupci, ni bilo ko.
I ovde vidimo pristup da neko drugi treba da nešto uradi, pa se, recimo, kaže, treba da dignu cenu nekoj sorti da bismo je proširili.
To je opet očekivanje od nekog drugog da nešto uradi, da digne neku cenu, nikako da mi budemo ti koji povlače neki potez da bi nam bilo bolje.
Pa ako znaš da je ta sorta bolja, ako znaš da ćeš je lakše prodati, pa zasadi je, time ćeš sam sebi pomoći. Što čekaš da te neko nečim stimuliše da bi sam sebi pomogao? Ne sadiš je ti zbog hladnjače, nego zbog sebe.
Logika, ja radim, mučim se, proizvodim malinu, to je od mene dovoljno, je pogrešna. Nije dovoljno, očigledno, mora još nešto da se učini.
Ali to nešto sigurno nije traženje da neko drugi (država, hladnjače...) reši naš problem.