Uvodna anegdota koja se dogodila pre nekoliko meseci..
Prodavnica za kućne ljubimce, kupujemo tablete mačkama protiv unutrašnjih parazita. I pošto nam neki stradali u poslednje vreme, ne znamo tačno koliko ih trenutno ima, brojimo..
"Munja, Radmila, Fleka, Žile.. treba nam osam tableta."
"Evo osam. Treba li još nešto?"
"Treba i neki otrov za miševe."
"Treba vam otrov za miševe pored toliko mačaka?!"
"To su ukrasne mačke. Nema služe samo za ukras. Čutite, ne pričajte nikome.."
Današnje vreme.
Pošto nam miševi jedu kukuruz, od pre desetak dana, koš počela da posećuje jedna mačka.
Mala, mršava, ulepljena u travu, ali miševe hvata spretno..
Dobila ime Žućka.
Bilo je dana kada je tu duže boravila, bilo je dana kada je nije bilo isto toliko i
pre dva dana vratila se sa Kremkom u ustima..
Nama nova radost ispunila i ovako ispunjeno dvorište.
Ceo dan o tome sa osmehom međusobno pričali, planove pravili, a narednog dana kada sam ujutru otišao da vidim šta Žućka i njen sin rade - Kremku stigla i sestra..
Supruga kada se probudila, pita šta rade ono dvoje.
Rekoh tu su, da ide da ih vidi.
Kaže: "Ima li još neko?"
Odmah je shvatila moj osmeh kao odgovor.
Inače, imamo i dva psa. Treći, najmlađi Ilija je uginuo nedavno od crvenog virusa.
Nismo razmišljali o tome da ga vakcinišemo. To nam nije bila praksa i sada naučili težim putem.
Cole i Tina
Inače, dok su oni uvek napolju, mačkama je sve otvoreno.
Mogu boraviti i spavati gde god žele.
Najstariji mačak ima deset godina. On nam je još iz stana u gradu dok smo živeli. A najmlađi eto, ovde od juče praktično.
Ženke su obavezno sterilisane, svi sređeni..
.. još samo da nemamo lisica i šakala, kao i pojedine komšije koje ljudima ne možemo zvati, mnogi bi i danas bili živi. A mi sa manje bolnih uspomena. Samo radosti..
I sa brdom miševa, naravno. Haha.