Jedna interesantna ideja iz Hrvatske, mozemo svi da se bacimo u biznis
GORIVO IZ SOKOVNIKA
13.09.2007. Gordana Petrovčić Ekologija Komentiraj Print
.Kad se male ruke slože: Najekološkiji način proizvodnje biodizela je iz korištenog jestivog ulja. Time se reciklira vrijedna sirovina koja još uvijek završava u kanalizaciji. Korišteno jestivo ulje može se nakon filtriranja direktno lijevati u spremnik dizelskog vozila za što treba ugraditi opremu koja će ulje zagrijati na sedamdeset stupnjeva i time mu smanjiti viskozitet
Sve je počelo prčkanjem po Internetu. Potom su došli snovi o proizvodnji vlastitog goriva. A kad je ideja sazorila u glavama krenulo se u akciju. Kupili smo kemikalije, metanol i natrij hidroksid ili kaustičnu sodu, te litru suncokretovog ulja. Trebala nam je i pomoć prijatelja zlatara na čijoj smo preciznoj vagi vagali po jedan gram natrij hidroksida. Odmjerili smo i dva decilitra metanola. U sokovniku smo dobro izmiješali sodu i metanol, a potom dodali litru ulja. Nakon osam sati mirovanja na dnu posude istaložio se smeđi, gusti sloj glicerina, koji je nusproizvod proizvodnje biodizela, a iznad je bio žućkasti, prozirni sloj biodizela, ispričao nam je Bruno Motik iz Zelene mreže aktivističkih grupa (ZMAG-a). Prvo gorivo napravljeno u vlastitoj radinosti Bruno Motik, Dražen Šimleša i Matko Šišak, svi iz ZMAG-a, isprobali su na dizelskom agregatu. Radio je kao urica, kaže Bruno, prisjećajući se ushićenja i sreće koji su uslijedili nakon toga. Sve koji će se upustiti u nešto slično upozorava da za početak treba početi s manjim količinama goriva. Dakle upotrijebite sokovnike, ali ih nakon proizvodnje biodizela ne upotrebljavajte za voće, povrće, i bilo što jestivo.
Dobro je da proizvedeni biodizel odstoji i do tjedan dana, tada ste sigurni da se glicerin dobro nataložio. Prilikom lijevanja u rezervoar treba paziti da se ne povuče glicerin zajedno s biodizelom jer on može začepiti filter za gorivo u vozilu, nastavlja s upozorenjima Bruno, dodajući da su metanol i natrij hidroksid vrlo opasne kemikalije pa pri radu s njima treba nositi zaštitne rukavice i odjeću, masku za lice i zaštitne naočale.
Sada vozni park udruge, kombi i dva auta, idu na biodizel iz kućne radinosti. Naravno više ne miješaju u sokovniku već u bačvama, a za miješanje služi miješalica za boju spojena na bušilicu. Posude u kojima se radi biodizel trebaju biti polietilenske, staklene, emajlirane ili od nehrđajučeg čelika, nikako od aluminija, kositra ili bakra jer soda reagira s tim materijalima.
Za proizvodnju biodizela sada upotrebljavamo korišteno jestivo ulje koje sakupljamo po zagrebačkim vrtićima. Šteta je koristiti jestivo ulje, ono je za prehranu, a korišteno se, iako vrijedna sirovina, još uvijek baca, priča Bruno. Dakle, dobivanje biodizela prilično je jednostavno, toliko da se i pojedinci za vlastite potrebe u kućnoj radinosti upuštaju u njegovu proizvodnju. U vlastitu proizvodnju nemojte nikako krenuti prije nego se dobro informirate, na početku teksta opisan je šturi proces proizvodnje. O ekonomskoj isplativosti biogoriva do recepata kako ih proizvesti može se naći na internetskoj stranici
www.journeytoforever.org/biofuel.html. Detaljno o potrebnoj opremi, količinama sastojaka i svim potrebnim uputama možete pročitati u knjizi Zeleni alati za održivu revoluciju, koju je izdao ZMAG, i na internetskim stranicama Zelene akcije, u časopisu Burin.
Kemikalijama, metanolom i natrij hidroksidom, s kojima se miješa jestivo ulje snižava se viskozitet ulja, što je potrebno za dizel motore. Međutim, osim kemijskim putem, kojeg smo površno opisali na početku teksta, biljnom ulju viskozitet se može smanjiti zagrijavanjem na sedamdeset stupnjeva za što treba modificirati vozilo. Potom se direktno u rezervoar lijeva jestivo ulje, najbolje, kao što je Bruno već rekao, korišteno koje treba dobro profiltrirati da se uklone čestice od prženja. Time se izbjegavaju negativni aspekti biodizela, kao što su korištenje toksičnih kemikalija fosilnog porijekla (metanol) i nastajanje glicerina kao nusprodukta. U rezervoaru se biljno ulje može zagrijati pomoću električnih grijača ili ugradnjom još jednog spremnika za gorivo. U inozemstvu se može kupiti komplet opreme koja se ugrađuje u auto i nakon toga filtrirano korišteno jestivo ulje direktno se lijeva u rezervoar. Cijena skuplje opreme je između petsto i šesto eura.
Da sve ne bi bilo tako jednostavno postoji caka. Korištenje biogoriva za pokretanje vozila u Hrvatskoj još nije regulirano. Što znači da nije ni dozvoljeno, ali nije niti zabranjeno. Proizvoditi, kažu ZMAG-ovci, ne bi smjeli bez dozvole.