Slama nije kao drvo ili ugalj pa da u slučaju prevelike temperature može odložiti njeno izgaranje smanjenjem količine vazduha potrebnog za sagorevanje pomoću klapne regulatora promaje.
Ovaj zaključak potvrđuje i moje iskustvo sa loženjem bala sojine slame. Kad regulator promaje postavim tako da najveći deo bale izgori solidnim (ne punim) intezitetom pre nego što klapna pritvori vratanca na otvoru za dovod vazduha za sagorevanje, odnosno kad se klapna pritvori toliko da ostane otvorena manje od 1 cm, onda postižem temperature vode oko 80 stepeni. Bala na taj način izgori za nekoh 45-60 minuta ali temperatura vode sporije opada i dok ne opadne do npr. 40-tak stepeni (kada stavljam novu balu) prođe od 2 do 3 sata (zavisno da li je loženje na početku (ujutro) ili na kraju (uveče), odnosno koliko je ugrejana kuća a samim tim i oduzimanje toplote od radijatora). Pepeo u tom slučaju bude skroz sitan, fina prašina, što znači da je izgaranje bilo potpuno.
Međutim, tih 80 stepeni vode često znači pretoplo u kući (predimenzionisani radijatori), i onda se regulatorom promaje podesi da temperatura vode bude manja, npr. 65 stepeni. (Iako se na prvi pogled čini da je ta razlika od 15 stepeni mala, osećaj toplote u kući je ogroman u odnosu na slučaj kad kroz radijatore ide voda od 80 stepeni.) Sa tako podešenim regulatorom klapna se pritvori mnogo brže i veliki deo bale još nije izgoreo. Plamen se tada drastično smanjuje, često i potpuno nestane, odnosno ostane samo proces ugljenisanja slame što je praćeno obilnim dimom na dimnjaku. Ponovnim otvaranjem klapne plamen se ponovo propaljuje i tako ide taj proces. Logično je za očekivati da se tako proces izgaranja produžuje, odnosno da se duži vremenski period može održavati sagorevanje jedne bale. Međutim, to je logično kod drva i uglja ali kod slame se pokazalo da jednostavno nestane energenta, dobar deo energije izađe kroz onaj gusti dim i ne bude iskorišćen. Kod takvog gorenja, vremenski period dok voda ponovo ne spadne na onih 40-tak stepeni bude kraći nego u prvom slučaju i to vuče za sobom veću potrošnju bala. Pošto bala izgori iza nje ostaje takav pepeo da se jako lepo uočavaju konture slame koja se raspada pri dodiru (kad raščarakam pepeo pre stavljanja naredne bale) ili čak i ne raspada, i to ukazuje na nepotpuno sagorevanje odnosno smanjenu efikasnost da se izvuče najviše toplotne energije iz jedne bale.
Sa dve bale se dobija u jako kratkom vremenskom periodu jako puno toplotne energije i bojim se da će tad regulator promaje još brže zatvarati klapnu i činiti peć još manje efikasnom (a na stranu sad još i to što će se time prouzrokovati povećano stvaranje smole). Međutim uz akumulator toplote loženje dve bale od jednom postaje velika prednost i za duplo kraće vreme se može dostići potrebna temperatura u akumulatoru što donosi na komforu jer čovek manje vremena provodi pored kotla.
Ovaj zaključak potvrđuje i moje iskustvo sa loženjem bala sojine slame. Kad regulator promaje postavim tako da najveći deo bale izgori solidnim (ne punim) intezitetom pre nego što klapna pritvori vratanca na otvoru za dovod vazduha za sagorevanje, odnosno kad se klapna pritvori toliko da ostane otvorena manje od 1 cm, onda postižem temperature vode oko 80 stepeni. Bala na taj način izgori za nekoh 45-60 minuta ali temperatura vode sporije opada i dok ne opadne do npr. 40-tak stepeni (kada stavljam novu balu) prođe od 2 do 3 sata (zavisno da li je loženje na početku (ujutro) ili na kraju (uveče), odnosno koliko je ugrejana kuća a samim tim i oduzimanje toplote od radijatora). Pepeo u tom slučaju bude skroz sitan, fina prašina, što znači da je izgaranje bilo potpuno.
Međutim, tih 80 stepeni vode često znači pretoplo u kući (predimenzionisani radijatori), i onda se regulatorom promaje podesi da temperatura vode bude manja, npr. 65 stepeni. (Iako se na prvi pogled čini da je ta razlika od 15 stepeni mala, osećaj toplote u kući je ogroman u odnosu na slučaj kad kroz radijatore ide voda od 80 stepeni.) Sa tako podešenim regulatorom klapna se pritvori mnogo brže i veliki deo bale još nije izgoreo. Plamen se tada drastično smanjuje, često i potpuno nestane, odnosno ostane samo proces ugljenisanja slame što je praćeno obilnim dimom na dimnjaku. Ponovnim otvaranjem klapne plamen se ponovo propaljuje i tako ide taj proces. Logično je za očekivati da se tako proces izgaranja produžuje, odnosno da se duži vremenski period može održavati sagorevanje jedne bale. Međutim, to je logično kod drva i uglja ali kod slame se pokazalo da jednostavno nestane energenta, dobar deo energije izađe kroz onaj gusti dim i ne bude iskorišćen. Kod takvog gorenja, vremenski period dok voda ponovo ne spadne na onih 40-tak stepeni bude kraći nego u prvom slučaju i to vuče za sobom veću potrošnju bala. Pošto bala izgori iza nje ostaje takav pepeo da se jako lepo uočavaju konture slame koja se raspada pri dodiru (kad raščarakam pepeo pre stavljanja naredne bale) ili čak i ne raspada, i to ukazuje na nepotpuno sagorevanje odnosno smanjenu efikasnost da se izvuče najviše toplotne energije iz jedne bale.
Sa dve bale se dobija u jako kratkom vremenskom periodu jako puno toplotne energije i bojim se da će tad regulator promaje još brže zatvarati klapnu i činiti peć još manje efikasnom (a na stranu sad još i to što će se time prouzrokovati povećano stvaranje smole). Međutim uz akumulator toplote loženje dve bale od jednom postaje velika prednost i za duplo kraće vreme se može dostići potrebna temperatura u akumulatoru što donosi na komforu jer čovek manje vremena provodi pored kotla.