Vremeplov

Kod mene je obelezen dan Republike sa manjim druzenjem:

10431718_10201828799601678_4602818541934738962_n.jpg
 
Poslednja izmena od urednika:
To sam sve pronasao u nekoj napuštenoj fabrici pre par godina,doneo kuci i zaturio u neki ćošak na tavanu.Jedva sam uspeo da ih pronadjem i ponovo aktiviram :osmeh:
Zašto nebi postavili i Madjarsku komunisticku zastavu,to je ionako bila draž tog vremena kada smo skoro svi bili skoro jednaki :ppozdrav:
 
E to su bila vremena,,
 
Poslednja izmena od urednika:
B92:

9. mart - izmaglica i odjeci

IZVOR: B92Beograd -- Prve masovne demonstracije protiv režima Slobodana Miloševića održane su na današnji dan, pre 24 godine u Beogradu.







34865726654fcd5bad91bf227353530_orig.jpg

YouTube/Screenshot

Deveti mart se tako urezao u srpski kalendar mitova i danas, više od dve decenije kasnije, stoji rame uz rame sa 5. oktobrom - datumom koji je mogao da bude praznik, ali je postao nešto sasvim drugo.
I jedan i drugi su simboli borbe i građanskog otpora, ali su se, kako su godine odmicale, peli na lestvici simbola propuštenih prilika i velikih i neostvarenih snova o boljoj budućnosti.
Od većine snova je ostala samo izmaglica, pa 9. mart i 5. oktobar iz godine u godinu samo podebljavaju liniju koja razdvaja političare i obične građane.

To su dani o kojima je najlakše vrlo malo govoriti, a tako se uglavnom ponašaju i njihovi direktni akteri.

Ljudi zaslužni za devetomartovske demonstracije (ili bar njihovi politički naslednici), sada su u paradoksalnoj situaciji - nominalno su na vlasti, ali su u suštini na političkoj margini i deo su glasačke mašinerije vladajuće većine okupljene oko SNS.

Da se na vanrednim parlamentarnim izborima nisu pridružili listi najjače stranke u zemlji, jasno je da bi se našli u društvu nekih saboraca iz devedesetih - daleko ispod cenzusa.

Njihovi saborci odavno ne obeležavaju 9. mart, a kada su se karte na političkoj sceni promešale 2012. godine, postalo je jasno da će i SPO to činiti sve tiše i tiše.

Tako je možda 2014. godine nenamerno učinjena i mala usluga ovom mitu - zbog izborne kampanje, obeležavanje godišnjice jednog od važnijih datuma u novijoj političkoj istoriji je "pomereno" na 8. mart.

Ove godine nema izbora, ali SPO 9. marta u prvi plan stavlja proslavu 25 godina postojanja stranke, iako je "rođendan" tek za pet dana.

U najavi SPO piše da će se danas pod sloganom "Prvih 25 godina" obeležiti četvrt veka stranke, da će se na prijemu gostima obratiti predsednik SPO Vuk Drašković i da će biti prikazan film o najvažnijim događajima u istoriji SPO, dok je obeležavanje devetomartovskih demonstracija konkretno spomenuto tek u poslednjem pasusu.

Tradicionalno, delegacija stranke će položiti cveće na Trgu Republike i na mestima pogibije demonstranta Branivoja Milinovića i policajca Nedeljka Kosovića.

Uprkos tome što 9. mart danas postoji samo u odjecima, a baš zbog te linije podele između političara i građana, i 24 godine kasnije vredi istaći koliko je važan prvi korak. Bez obzira na ono što su godine donele kasnije.

Mnogi se slažu u oceni da je 9. mart bio temelj kasnijih demokratskih promena u Srbiji i da nije bilo njega, ne bi bilo ni demonstracija 1996. i 1997. godine, niti 5. oktobra 2000. godine.


Demonstracije 9. marta su na ulice izvele oko 100.000 ljudi, po gradu je razmešteno više od 10.000 policajaca, a beogradski asfalt su gazili i vojni tenkovi. Žestoki sukobi su odneli dva života, a deveti mart se "prelio" u "plišanu revoluciju" i doneo prve pobede protiv Miloševića.

Ipak, za rušenje njegovog režima nije bilo snage i bilo je potrebno još skoro celih deset godina. Zato i danas ostaje pitanje - da li bi sav užas koji je zadesio bivšu Jugoslaviju bio izbegnut da je režim tada definitivno pobeđen.


Izlazak građana na ulice organizovao je Srpski pokret obnove, čiji je lider Vuk Drašković 16. februara 1991. proglasom pozvao na demonstracije "9. marta, tačno u podne, na Trgu republike" zbog huškačkog izveštavanja TV Beograd, koja je tada prvi put prozvana TV Bastiljom.

Direktan povod za poziv da "TV Bastilja mora pasti" bio je državni komentar koji je pročitao urednik Slavko Budihna u kome se navodi da SPO sarađuje sa proustaškim i profašističkim režimom u Hrvatskoj. "što je suprotno vitalnim, istorijskim interesima srpskog naroda".

Glavni zahtevi demonstracija bili su smene direktora RTS Dušana Mitevića i još četvorice urednika - Slavka Budihne, Predraga Vitasa, Ivana Kriveca i Sergeja Šestakova.


Miloševićev režim nije želeo da dozvoli demonstracije, pa je policija blokirala prilaze Trgu i od jutra počela da potiskuje demonstrante, koristeći palice, suzavac i vodene topove.

Lideri opozicije su se pred naletom policije sklonili u Narodno pozorište, a sa terase tog zdanja Drašković je demonstrantima izdao komandu "Juriš!"

Tada su počeli žestoki, višečasovni sukobi na ulicama Beograda.

U haosu su poginuli su maturant Branivoj Milinović (18 i policajac Nedeljko Kosović (54). Milinović je kod "Londona" pogođen iz vatrenog oružja kada je policija otvorila vatru ka grupi demonstranata, dok je Kosović stradao bežeći od demonstranata posle pada sa visine od pet metara kod "Beograđanke".

Centar grada bio je opustošen, a u sukobima demonstranata i policije je povređeno je 114 osoba - 58 policajaca i 86 građana, a uhapšeno je 158 ljudi, među kojima i Drašković.

Tog dana je policija nasilno zabranila rad Radija B92 i cenzurisala televiziju Studio B. Miloševićev zahtev za zabranu zbog "pristrasnog izveštavanja i uznemiravanja javnosti", sproveo je ministar policije Radmilo Bogdanović.

Uveče su ulice bile potpuno puste, policija je tokom noći hapsila na desetine demonstranata, a "mir" su čuvali tenkovi, koje je režim izveo na ulice u večernjim časovima.


"Deveti mart" ipak nije završen te noći.

Studenti su se organizovali i 10. marta su se okupili na Terazijskom platou gde su uz podršku građana pored ostavki čelnika i urednika državne televizije, zatražili i ostavku ministra policije, oslobađanje svih uhapšenih i omogućavanje rada B92 i Studija B.

Dan kasnije, na Ušću je SPS organizovao kontra-miting sa kog je funkcioner te stranke Dušan Matković pozvao okupljene penzionere da "krenu na Terazije da razjure sramotu Srbije". Studenti su tokom mitinga nazivani "ustašama" i "huliganima".

Tada je brojnim podelama u društvu definitivno dodata još jedna - "roditelji na Ušću, deca na Terazijama".

Studenti su nastavili sa danonoćnim protestima i svojom "plišanom revolucijom" sve do 14. marta, kada su svi njihovi zahtevi prihvaćeni.

Usvojene su ostavke Mitevića i Bogdanovića, smenjeni su urednici TV Beograd, B92 i Studio B su nastavili sa radom, a oslobođeni su svi uhapšeni.

Na kraju, kao i prošle godine, vredi podsetiti i na reči Dragane Milojević-Srdić, jednog od devetomartovskih simbola, čija je slika kako prkosi vodenom topu sa uzdignuta tri prsta obišla svet:

"Danas, gledam skupštinu. Na vlasti su i DS i SPS i SPO. Svi, svi, svi. A ja sam, sanjajući drugačiju Srbiju, ostala slika na bedžu. Drugačije verovatno i nije moglo. Svi preveliki ideali pretvore se u svoju suprotnost."

<font color="#000000"><span style="font-family: Arial"><font size="3"><strong>



 
Malo prisecanja za one koji ne zele da se sete.

[h=1]Ruski spasioci krenuli prema Beogradu VIDEO[/h]Tanjug | 16. 05. 2014. - 07:49h
cat_icn_more.png
13:35h
| Komentara: 255


Spasioci i humanitarna pomoć koji su jutros stigli u Niš avionom "Iljušin 76", oko 12.00 časova krenuli su prema Beogradu odakle će biti upućivani prema mestima gde je situacija najkritičnija.
470362_ruski-avion_ff.jpg
Foto: B. Janačković


Put Beograda krenula je kolona autobusa i šlepera, a jedan deo hitno je prebačen vojnim avionom "Antonov".

Zamenik direktora Rusko-srpskog humanitarnog centra Anatolij Aleksandrovič Baškirev rekao je za Tanjug da su u Niš stigli iskusni spasioci, profesionalci koji će pomoći najugroženijim delovima Srbije i da će ovde ostati koliko to bude potrebno.



"Mi smo reagovali odmah pošto nas je gospodin (Aleksandar) Vučić kontaktirao. Vlada Ruske federacije odmah je odlučila da uputi pomoć koja bi bila transportovana sa dva aviona tipa "Iljušin". Mi smo svesni da je ovde teška situacija i Ruska Federacija je odlučila već tokom noći da uputi ovu pomoć," rekao je Baškirev.

"Spasioci iz Ruske Federacije su visokospecijalizovani ljudi koji su opremljeni i čamcima i svim što je potrebno za spasavanje u poplavama", rekao je Baškirev. Jedan od njih koji dolazi iz Moskve, Petrof Valerič kaže da Srbe smatra "bratskim narodom", a i ostali članovi ekipe ne kriju simpatije prema Srbiji i Srbima.

Tokom popodneva u Niš će stići još jedan avion tipa Iljušin koji će doneti humanitarnu pomoć, a očekuje se da ruska vlada put Srbije pošalje i treći avion koji bi trebalo da stigne večeras.

Čižikov Eduard, zamenik ministra za vanredne situacije izjavio je da je u Nišu stiglo 76 spasilaca.

Ministarstvo je uputilo spasioce aeromobilnog odreda "Centrospas" i Centra za izvođenje naročito rizičnih operacija "Lider".

U avionu je, kako se navodi, visokotehnološka spasilačka oprema, uključujući ronilačku i specijalnu opremu, kao i motorni čamci.


Ruski odred opremljen je svim što je neophodno za potragu i spasavanje u zoni poplava i spreman je da deluje autonomno duže od 15 dana.

Neposredno u Srbiji, navodi Ministarstvo, angažovani su specijalisti Rusko-srpskog humanitarnog centra, čiji je jedan od zadataka otklanjanje posledica prirodnih nepogoda na teritoriji Srbije i drugih zemalja balkanskog regiona, a već su angažovani mobilni agregati i pumpe.

Ruska agencija Interfaks javila je, pozivajući se na neimenovanog sagovornika iz tog ministarstva da će u Srbiju biti upućena dva aviona ''Il-76'', sa aerodroma Ramenskoe na aerodrom u Nišu.

 
DA SE NIKADA NE ZABORAVI: Mala Milica (3) poginula je na noši, sada bi imala 18 godina


DRUŠTVO14:27, 17.04.2014.
Autor: Foto: Zorana Jevtić








  • 40
  • Pošalji e-mail
  • Odštampaj tekst
A


Geler od rasprskavajuće bombe uleteo je u kupatilo i pogodio trogodišnju devojčicu u glavu
Ne propustite...NAJMLAĐA ŽRTVA BOMBARDOVANJA: Bojana bi danas slavila 16. rođendan, a nije dočekala ni prvi

DA SE NE ZABORAVI: Godišnjica pogibije male Milice

HEROJ: Sećanje na pilota Zorana Radosavljevića

BEOGRAD - Nikad prežaljena i nikad zaboravljena.

Mala Milica Rakić (3) poginula je 17. aprila 1999. godine u Batajnici tokom NATO bombardovanjakada je geler od rasprskavajuće bombe uleteo u kupatilo i pogodio devojčicu u glavu dok je sedela na noši.

"Za nas vreme stoji. Naš bol je isti kao i 17. aprila 1999. godine", ovo je pre nekoliko godina za Kurir reklaDušica Rakić, mama male Milice.

Podsetimo, stambena zgrada u kojoj stanuju Rakići nalazi se u Ulici Dimitrija Lazarevića 8, na šest kilometara od vojnog aerodroma u Batajnici.

Mala Milica Rakić je posle pogibije postala simbol srpskog stradanja 1999. godine. Njene slike i priča o
njenoj sudbini brzo su obišli svet, a čak je i svetska javnost bila zgrožena činjenicom da je ubijeno nevino trogodišnje dete.



Freska male Milice

Freska male Milice nalazi se u manastiru Tvrdoš kod Trebinja, tačnije u manastirskoj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u jednom medaljonu, slikana zajedno s ostalim mučenicima i mučenicama.
Delo je đakona Nikole Lubardića iz Beograda. Na fresci piše: „Sv. n. muc. od NATO. Milica dete“.




 
Poslednja izmena od urednika:
Rtv.rs:

[h=1]Дванаест година од убиства Зорана Ђинђића[/h]БЕОГРАД - Данас, 12. марта, навршава се 12 година од када је премијер Србије и лидер Демократске странке (ДС) Зоран Ђинђић убијен испред седишта Владе Србије 12. марта 2003. године.

Ђинђић је био први премијер Србије после пада режима Слободана Милошевића 2000. године и доласка на власт Демократске опозиције Србије (ДОС). Влада на чијем је челу био, изабрана је 25. јануара 2001. године.
За време његовог мандата покренут је процес демократизације друштва и коренитих економских и социјалних реформи.
По оцени западних дипломата, Ђинђић је допринео изградњи добрих односа са свим западним земљама, посебно са САД, након периода вишегодишње нестабилности.
Ђинђићева влада се снажно залагала за сарадњу с Хашким трибуналом за ратне злочине и за време те владе ухапшено је и том суду изручено неколико оптуженика, међу којима и бивши председник Србије и СРЈ Слободан Милошевић.
zoran-djindjic_660x330.jpg

У говору посланицима Скупштине Србије јануара 2001, Ђинђић је поручио да нова влада жели да од Србије направи "демократску цивилизацију, односно да успостави основне демократске темеље" државе.
Ђинђић је проблеме Косова и југа Србије видео и прихватао као "наслеђене", оне које је направила претходна власт која, како је оценио, "није умела да проблеме решава политичким средствима".
"Препустите нама нашу шансу да пробамо на наш начин. Ми хоћемо нову политику, да другим средствима решимо проблеме које ви нисте решили. Од економије до Косова проблеми су катастрофални, али сте их ви направили. Од економије до Косова, све сами порази", рекао је Ђинђић обраћајући се посланицима Социјалистичке партије Србије (СПС) и Српске радикалне странке (СРС) који су критиковали програм његове владе.
"Желимо да покушамо да успоставимо везу између Србије и Косова, односно Албанаца и Србије, и да Србија има неки утицај на Косову и да покушамо да појачамо тај утицај", поручио је Ђинђић.
На примедбе да није патриота, он је одговарао оштро: "За мене је патриотизам да моја деца остану да живе у мојој земљи, да говоре матерњи језик, а да не морају да иду по белом свету трбухом за крухом. Патриотизам је то да цене моју земљу, да ја са својим пасошем могу да идем поносно преко било које границе. За тај патриотизам ће се ова влада залагати и ми смо у овом смислу велике патриоте".
Ђинђић је један од оснивача Демократске странке (ДС) у којој је био председник Извршног одбора, а од јануара 1994. до убиства био је председник ДС.
Након његовог убиства за лидера ДС изабран је Борис Тадић, а од новембра 2012. на челу ДС је био Драган Ђилас, тада градоначелник Београда, у другом мандату.
Од јула 2014. председник ДС је Бојан Пајтић, актуелни премијер покрајинске владе Војводине.
После општих избора у мају 2012. ДС по други пут после пада режима Слободана Милошевића 2000. није део републичке власти. Први пут је то било 2004. када демократе нису ушле у мањинску владу премијера Војислава Коштунице.
Ђинђић је био први, после 1945. године, некомунистички градоначелник Београда, изабран у фебруару 1997. као кандидат коалиције "Заједно". С те дужности је смењен седам месеци касније, на захтев коалиционог партнера СПО.
Био један од ветерана српске опозиције и један од најистакнутијих лидера Демократске опозиције Србије (ДОС) која је поразила режим Слободана Милошевића на савезним и републичким изборима 2000. године.
У првом саопштењу после убиства премијера, Влада Србије је као организаторе и починиоце атентата означила криминалце из такозваног "Земунског клана", а као коловође групе некадашњег команданта распуштене Јединице за специјалне операције (ЈСО) Милорада Улемека - Легију, и вође криминалног "Земунског клана" Душана Спасојевића - Шиптара и Милета Луковића - Кума.
Влада Србије је такође саопштила да је на дан када је Ђинђић убијен, требало да буде потписан налог за хапшење чланова "највеће организоване групе на простору бивше Југославије", како је означен "Земунски клан".
Ђинђић је у једном од последњих интервјуа пред убиство, а након неуспелог атентата 24. фебруара 2003. на аутопуту у Новом Београду, демантовао тврдње да је с такозваним црвеним береткама - припадницима ЈСО, склопљен договор да 5. октобра 2000. помогну збацивање Милошевића у замену за "неко право изнад закона".
Неколико сати након убиства Ђинђића проглашено је ванредно стање које је у Србији трајало до 22. априла, када је укинуто на предлог Владе.
Ђинђић је сахрањен 15. марта у Алеји заслужних грађана на Новом гробљу у Београду, уз присуство више од 70 страних државних делегација. У погребној поворци на улицама Београда било је више стотина хиљада грађана.
Током ванредног стања у полицијској акцији "Сабља" ухапшен је атентатор на премијера, бивши помоћник команданта ЈСО Звездан Јовановић његови помагачи и још неколико припадника ЈСО, као и већина припадника земунске и других криминалних група, и расветљена су нека неразјашњена убиства из претходних година.
У августу 2003. подигнута је оптужница против 44 особе због саучесништва у убиству премијера Ђинђића, а први на листи окривљених, Милорад Улемек - Легија се, након 14 месеци скривања, предао властима 2. маја 2004. године, недуго после избора Војислава Коштунице за премијера.
Суђење оптуженима за убиство премијера Ђинђића почело је 22. децембра 2003. године у Одељењу Окружног суда у Београду за борбу против организованог криминала. Опружени су 23. маја 2007. проглашени кривим и првостепеном пресудом осуђени на укупно 378 година затвора.
Због организовања убиства премијера на 40 година затвора осуђен је бивши командант "црвених беретки" Милорад Улемек. На исту казну осуђен је и Звездан Јовановић, непосредни извршилац убиства и бивши Улемеков заменик. Те пресуде потврдио је и Врховни суд Србије 29. децембра 2008. године.
Потврђене су пресуде на 35 година затвора и осталим припадницима земунског клана и бивше ЈСО (Александар Симовић, Владимир Милисављевић - Будала, Нинослав Константиновић), а Сретку Калинићу је казна смањена са 35 на 30 година затвора.
На 30 година затвора осуђени су Милош Симовић, Милан Јуришић - Јуре и бивши радник БИА Бранислав Безаревић, док је бивши припадник ЈСО Саша Пејаковић осуђен на осам година затвора. Жељку Тојаги Жмигију казна је смањена са 30 на 15 и Душану Крсмановићу са 30 на 20 година затвора.
Владимир Милисављевић - Будала, Сретко Калинић, Милан Јуришић, Нинослав Констатиновић и Милош Симовић осуђени су у одсуству, јер су били у бекству.
У јуну 2010. у Загребу је рањен Сретко Калинић, кога су хрватске власти потом изручиле Србији. На њега је пуцао такође одбегли члан "Земунског клана" Милош Симовић који је убрзо ухапшен у покушају илегалног преласка границе између Србије и Хрватске и упућен у Забелу на издржавање затворске казне.
Владимир Милосављевић - Будала ухапшен је 9. фебруара 2012. године у Шпанији заједно са још тројицом, међу којима је и Лука Бојовић, осумњичен за више убистава.
Припадник "Земунског клана" Дејан Миленковић - Багзи, оптужен за учешће у убиству Ђинђића, после вишемесечног скривања ухапшен је у Грчкој средином јула 2004. и седам месеци касније изручен властима у Београду. У процесу оптуженима за убиство српског премијера, Миленковић је био сведок-сарадник.
Председавајућа већа судија Ната Месаровић рекла је у образложењу да је најтеже сазнање да је председника владе могла да убије организована, криминална, непријатељска организација.
Убиство Ђинђића је политичко убиство уперено против државе, у којем је учествовао криминализовани део ЈСО и банда Душана Спасојевића, навела је судија Месаровић.
Политичка позадина убиства Ђинђића још није откривена.


 
Navršava se 15 godina od smrti legendarnog trenera Aleksandra Nikolića: Sećanje na slavnog profesora
12.03.2015.

Nikolić je imao veliki uticaj na mnoge stručnjake, među kojima neki i danas dominiraju evropskom scenom - Željko Obradović, Boža Maljković, Bogdan Tanjević, Italijan Etore Mesina...



Aleksandar Nikolić

Danas se navršava 15 godina od smrti Aleksandra Nikolića, jednog od najboljih evropskih trenera svih vremena. Legendarni stručnjak često se naziva "ocem jugoslovenske košarke" zbog zasluga za razvoj ovog sporta na prostorima SFRJ.
Nikolić je imao veliki uticaj na mnoge trenere, među kojima neki i danas dominiraju evropskom scenom - Željko Obradović, Boža Maljković, Bogdan Tanjević, Italijan Etore Mesina...
Uveo je mnoge novine u rad sa nacionalnom timom, pre svega insistirao je na školovanju i pripremanju talentovanih trenera i na studioznim pripremama pred najznačajnija takmičenja, što je rezultiralo osvajanjem prve medalje na velikoj sceni - Evrobasketu 1961. u Beogradu.
To je bio početak uspostavljanja dominacije reprezentacije na šampionatima sveta i Evrope, koja je, sa kratkim prekidima, trajala skoro četiri decenije
Nikolić je rođen 28. oktobra 1924. u Sarajevu, ali se nedugo posle sa porodicom preselio u Beograd. Studirao je prava i medicinu, a po završetku Drugog svetskog rada bio je predavač na Fakultetu za fizičku kulturu, gde je i "zaradio" nadimak Profesor.
Igračku karijeru gradio je u Partizanu (1945-1946), Crvenoj zvezdi (1947-1949), čačanskom Železničaru (1949-1950) i BSK (1950-1951). Sa crveno-belima je osvajao Prvenstvo Jugoslavije 1947-1949, a odigrao je i deset utakmica za reprezentaciju Jugoslavije. Posle igračke karijere postaje trener reprezentacije, koju je vodio u dva navrata, od 1951. do 1965. i 1976. do 1978. Kao trener reprezentacije osvojio je šest medalja: zlato (SP 1978, EP 1977), srebro (SP 1963, EP 1961. i 1965), bronza (EP 1963), uz skor od 170 pobeda u 239 utakmica.
Sa klupe je vodio OKK Beograd, Partizan, Crvena zvezdu, Petrarku Padova i Injis Vareze, sa kojim je početkom sedamdesetih godina čak tri puta bio evropski i dva puta nezvanični šampion sveta. Tim koji je stvorio u Varezeu, u mnogim anketama proglašen je za najbolji u Evropi svih vremena.
Proglašavan je za najboljeg trenera Starog kontinenta 1966. i 1976. U košarkašku Kuću slavnih u Springfildu uvršten 1998, a član je Kuće slavnih FIBA od 2007. FIBA mu je 1995. dodelila Orden časti.
Počast Nikoliću iskazao je i najstariji košarkaški kamp na našim prostorima, smešten na Zlatiboru, iz kog su izašli mnogi asovi, a koji od 2001. nosi njegovo ime.
 
Bif.rs:

„Dečje novine“ – simbol jednog vremena: Bilo jednom u Gornjem Milanovcu

Srecko-Jovanovic-Copy.jpg
[COLOR=#D1D1D1 !important][/COLOR]
[COLOR=#D1D1D1 !important]Marko Miladinović na 14/03/2015 - 14:12 u B&F Plus, Slajder[/COLOR]
This post has already been read 350 times!
Kako je u relativno maloj sredini kao što je Gornji Milanovac krajem pedesetih godina započeo sa izlaženjem dečji časopis koji je utabao put za formiranje jedne od najvećih jugoslovenskih izdavačkih kuća, poznate po mnogim novotarijama namenjenim isključivo za obrazovanje i zabavu mladih?
Ideja za pokretanje dečjeg lista sa zabavnim i obrazovnim sadržajem potekla je među nekoliko nastavnika osnovnih škola u Gornjem Milanovcu u decembru 1956. godine. Zahvaljujući njihovom entuzijazmu, a pre svih želji i mogućnostima budućeg direktora i urednika Srećka Jovanovića, već u januaru naredne godine iz štampe je izašao prvi broj „Dečje politike“ u hiljadu primeraka. Međutim, već od drugog broja ovaj list je poneo novo ime, po kome će ostati prepoznatljiv, kao i čitava izdavačka kuća nastala oko njega, sve do kraja dvadesetog veka. List je zvanično nastao kao „vannastavna aktivnost literarne sekcije“ u osnovnoj školi, a na njegov sadržaj su, osim urednika Jovanovića i Aleksandra Lazarevića, u dobroj meri uticali i đaci iz Gornjeg Milanovca.
Preko mreže svojih kolega po Srbiji ovi nastavnici-izdavači su odašiljali naredne brojeve, koji su naišli na veoma dobar odziv, pa je u skladu sa njim rastao i tiraž. Ipak, u početku niko nije slutio koje će razmere popularnosti poprimiti objavljivanje jednog časopisa za decu: u periodu 1967-68. „Dečje novine“ su beležile tiraže od oko 180.000 primeraka, o čemu su i u ono vreme sanjali mnogi poznati magazini nekih većih izdavačkih kuća. Ove i slične zanimljivosti o izdavaštvu „Dečjih novina“ za „Biznis & Finansije“ otkriva istaknuti istoričar popularne kulture, a posebno stripa na prostorima Srbije i bivše Jugoslavije, Zdravko Zupan.
„Prisustvo dece u redakciji je mnogo značilo tadašnjim urednicima. Srećko Jovanović je imao običaj da kao slučajno ostavi na stolu, takoreći na „izvol’te“ deci, neki strani strip ili knjigu i onda iz prikrajka posmatra njihovu reakciju. Ako bi ona bila pozitivna, to štivo bi kasnije bilo uvršteno u nova izdanja. Deca su bila najbolji testeri“, priča Zupan.
„Nikad robom“ i „YU strip“

Samo tri godine pre pokretanja „Dečjih novina“, strip je od strane vlasti bio zabranjen za izdavanje i okarakterisan kao „šund“ literatura. Ali narod, onaj dečji pre svega, bio ga je željan, pogotovu u doba kada nije bilo interneta, i kada ni televizija još uvek nije bila rasprostranjena. Zvanično skidanje „anateme“ sa stripa, koje je, između ostalog uslovilo i ponovno pokretanje „Politikinog zabavnika“, dovelo je do nagle ekspanzije ovog medija.
„Često razmišljam šta bi se dogodilo sa domaćim stripom da nije bilo „Dečjih novina“. Ta stalna pažnja koja je bila posvećena autorima iz Srbije i čitave Jugoslavije i njihovim delima bilo je nešto što je odmah izdvojilo „Dečje novine“ od ostalih izdavača, a što su čitaoci umeli da prepoznaju“, napominje Zupan.
Od samog početka izdavanja „Dečjih novina“ stalni saradnik redakcije bio je i Desimir Žižović Buin, koji će zauvek ostati upamćen po svojim junacima, partizanskim kuririma Mirku i Slavku. Edicija „Nikad robom“ počela je da izlazi 1963. godine sa istoimenim stripom u prvoj svesci i kurirom Mirkom „u glavnoj ulozi“. Njemu se koju epizodu kasnije pridružuje i budući nerazdvojni drugar, Slavko, te u tandemu njih dvojica stiču do tada neviđenu popularnost među čitalačkom publikom. „Neke sveske „Nikad robom“ su se prodavale bolje i od Diznijevih junaka, pa je zajedno sa još nekoliko podizdanja, nekada premašivan i tiraž od 200.000 primeraka. Kasnije su Mirko i Slavko dobili zasebnu ediciju, a na stvaranju njihovih avantura je učestvovala čitava plejada domaćih autora“, priseća se Zupan.
I Srbija može da se pohvali da ima snimljen igrani film po nekom domaćem stripu – danas se malo pominje podatak da je o Mirku i Slavku 1973. godine napravljen dugometražni film u režiji Torija Jovanovića, koji je bio veoma gledan, pa čak i dobio nagradu na festivalu u Italiji, iako je donekle izneverio priču iz samog stripa, kaže Zupan.
„Nikad robom“ nije bio značajan serijal samo zbog Mirka i Slavka. U ovoj edicji su objavljivane i priče o likovima iz srpske nacionalne istorije, kao što su Hajduk Veljko ili Prota Mateja Nenadović, obrade narodnih pripovedaka, ali i avanture drugih izmišljenih junaka, kao što je bio, takođe veoma popularni, stari Sloven Akant, autora Radivoja Bogičevića. Ova dela su u sebi imala ugrađenu poruku o jasnom razlikovanju dobra i zla, o dobru koje uvek pobeđuje, kao i o neraskidivim prijateljstvima.
Kraj sedamdesetih i osamdesete je obeležila još jedna čuvena revija u izdanju „Dečjih novina“ – „YU strip“, koji je negovao isključivo domaći strip, izbacivši pritom na scenu novu, tzv. „treću generaciju“ domaćih autora, koju su predvodili danas u svetu čuveni Zoran Janjetov, Rajko Milošević Gera, Igor Kordej, Darko Perović, Dejan Nenadov, Zoran Tucić i drugi. „Tada je vladalo mišljenje da revija takvog tipa ne može uspeti na kioscima, ali je „YU strip“ još dugo izlazio, dostigavši tiraže od po 30.000 primerka i današnji kultni status koji ima među ljubiteljima“, naglašava Zupan.
Pionir u svemu

U odnosu na druge velike izdavačke kuće, „Politiku“, „Borbu“, „Dnevnik“, „Dečje novine“ nisu imale velike honorare, ali Srećko Jovanović se svojski trudio da svaki autor uvek ima dovoljno novca da može da izdržava porodicu ukoliko mu je to bio jedini izvor prihoda. Bilo je mnogo izdanja i dovoljno posla u trenucima kada su tiraži bili veliki, a samim tim je i taj krug spoljnih saradnika bio širok, kaže naš sagovornik.
Jovanović je, osim pokretanja dečjeg lista „Dečje novine“, i niza drugih revija koje su godinama uspešno izlazile, donoseći nedeljno ili mesečno avanture u stripovima, razvio i koncept enigmatskih časopisa, pokretanjem „Eureke“, koju su kasnije prekopirali neki veći izdavači. Legendarni urednik je rado koristio nove tehnologije u pripremi i štampi, koričio je neprodate brojeve i tako ih prodavao, a bio je poznat i po izuzetnoj dokumentaciji i arhivi preduzeća, koja je nažalost propala kada se ono konačno ugasilo sredinom dvehiljaditih. „Dečje novine“ su bile pionir u štampanju u boji, izdavanju albuma sa sličicama koji su izazvali pravu histeriju među omladinom, objavljivanju strip-albuma, kao i u pokretanju muzičkih časopisa, i to čuvenog „Džuboksa“. Takođe, veoma rano je započeto i sa pravljenjem školskog pribora, i to sa slikama sopstvenih junaka (Mirka i Slavka), što je u ono vreme bila neviđena ideja. „Dečje novine“ su bile i među prvima u organizovanju konkursa za radove mladih autora, a 1994. godine, u vreme najveće ekonomske krize, na inicijativu Srećka Jovanovića u Gornjem Milanovcu je održan prvi Festival stripa.
„Srećko Jovanović je bio pravi vizionar i daleko ispred svog vremena kada su ideje u izdavaštvu bile u pitanju. Od malog lokalnog školskog lista napravio je jedno od najvećih izdavačkih kuća u SFRJ. Nije zato nimalo slučajno da je njegovim odlaskom u penziju praktično označen i kraj nekada veoma uspešnog izdavačkog preduzeća koje je doprinelo lepom i bezbrižnom detinjstvu nekoliko generacija“, zaključuje Zdravko Zupan.
Jednostavno, pravog naslednika nije bilo, a vremena su se promenila – što politički i ekonomski, što uz dolazak novih tehnolgija koje su „nekim novim klincima“ donele i nove vidove zabave. „Dečje novine“ su prestale da postoje, a po Srećku Jovanoviću danas nosi ime nagrada koja se svake godine dodeljuje za doprinos domaćem strip izdavaštvu u okviru Salona stripa u Beogradu.
 
Novosti.rs:

Kako je pao "Duh Misurija"


Ni 16 godina od rata sa NATO, priča o rušenju američkih B-2 i F-117 do kraja nije rasvetljena (1). Ponos avijacije SAD prinudno sleteo u Spačvanske šume. Vest o pogotku stigla u 00.23 , a potvrđena tek posle rata










SVAKOG marta, u javnosti se evociraju sećanja na NATO agresiju iz 1999. godine. U isto vreme, slavodobitno se podseća na najveći poduhvat Vojske Jugoslavije, kada je 27. marta iznad Srema pogođen i oboren nevidljivi F-117. Međutim, istina o zaista najvećem uspehu Trećeg raketnog diviziona 250. raketne brigade, o obaranju američkog strateškog bombardera B-2 jedanaest minuta posle ponoći 20. maja nikada do kraja nije ispričana. Iz mnogo razloga.


Kada je reč o podvigu Trećeg raketnog diviziona od 27. marta, kada su kod Buđanovaca prizemljili F-117, postoji verzija koja se vezuje za jednog čoveka, tadašnjeg komandanta pukovnika Zoltana Danija. Prema njegovoj priči, snimljena su tri filma. Po jedan srpski, srpsko-američki i američki. Zbog sadržaja sva tri filma podelilo se i ljudstvo najslavnijeg srpskog raketnog divizina. Oni koji su neposredno učestvovali u obaranju F-117 nisu sebe prepoznali u filmskim verzijama i unazad nekoliko godina oni dan obaranja F-117 obeležavaju odvojeno.
Zajednički imenitelj kod obaranja oba nevidljiva američka aviona je potpukovnik u penziji Đorđe Aničić, koji je rukovodio gađanjem u oba slučaja. Prvo je sa položaja u Šimanovcima zajedno sa Zoltanom Danijom pratio i gađao F-117, a potom je rukovodio gađanjem i pogotkom B-2 sa položaja u Bečmenu.
Američki strateški bombarder B-2, po imenu "Duh Misurija", pogođen je sistemom "neva" sa dve rakete. Po oštećenju, avion je uzeo kurs 270 ka Tuzli, ali je stigao samo do Spačvanskih šuma, gde je sleteo. Komadant PVO tadašnje Vojske Jugoslavije, general Bane Petrović, prvi je u divizion doneo vest šta su oborili tog 20. maja. Generalova informacija je glasila da je pad letelice zabeležen u 00.23 u Hrvatskoj.
Pogodak i obaranje ovog aviona, Raketnoj brigadi je potvrđeno i "uvedeno" u zvanične uspehe jedinice posle rata na prvoj analizi učinka dejstva 1999. godine. Ovaj izveštaj je i danas validan.
Zamenik komandanta 509. američkog vinga, kojem je pripadao B-2, odnosno "Duh Misurija", Stiven Li Bašen, u intervjuu za tamošnju vazduhoplovnu štampu potvrdio je da je B-2 povučen iz borbenih dejstava 21. maja 1999. Isto to je napisano i nešto docnije u knjizi "B-2 Spirit units in Combat" Tomasa Vitingtina na stranici 43. Ovaj autor precizira da je avion "povučen" posle misije nad Srbijom. Da li je postojao razlog zašto se B-2 zvanično povlači iz ratnih dejstava koja nisu završena i koja su trajala još 20 dana, sve do 10 juna...
rep-raket1.jpg
A kada su 2001. uspostavljene prve veze između demokratskih vlasti u Srbiji i zvaničnog Vašingtona, novopostavljeni američki vojni ataše odmah je preko Generalštaba zatražio da Uprava ARJ PVO odogovori na četiri pitanja, a sva su se odnosila na događaj vezan sa obaranje "neoborivog" i "nevidljivog" strateškog bombardera.
Potpukovnik Đorđe Aničić, protagonista i svedok svih ovih događanja, sa reporterima "Novosti" ovih dana je posetio borbene položaje svog diviziona sa kojih se 1999. borio protiv nadmoćnijeg protivnika. U Bečmenu, Šimanovcima,Petrovčiću prisećao se ovih događaja.

[TABLE="class: table_main, width: 100%"]
[TR="class: td_colorl_01"]
[TD]NOVINE

- VEST da smo oborili B-2 doneo je general Petrović - nastavlja potukovnik Aničić. - Sa terena duž azimuta 270 ka Tuzli, očevici su izveštavali o događaju, a kako su docnije svedočili ljudi u Županji, tamošnje novine donele su u jutarnjem izdanju tekst o obaranju B-2. Ovi svedoci su ispričali kako su sve novine u Županji otkupljene sa kioska. Istovremeno, u Spačvanske šume je pristigla teška mehanizacija. Sa mesta pada aviona bagerima je dizana zemlja pola metra po dubini i utovarana u kamione i odvožena na nepoznato mesto.
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
- Tog 19. maja u Beogradu je bio ruski posrednik Viktor Černomirdin, i njegov dolazak u prestonicu mnogi od nas su tumačili kao početak kraja rata - počinje sećanje Aničić. - Divizion je bio maskiran na smetlištu sela Bečmen i nalazio se u manjem stepenu pripravnosti. Nismo verovali da ćemo još dugo ratovati. Pošto je Černomirdin uzleteo sa Surčina, divizion je preveden u pripravnost broj jedan, što je značilo da okršaj može da počne. Kada smo upalili osmatrački radar, videli smo da na nas ide more aviona, kao nikada ranije.

[TABLE="class: table_main, width: 100%"]
[TR]
[TD="class: td_colorl_01"]SAMO ČUDOM PREŽIVELI

ODMAH po obaranju strateškog bombardera B-2, NATO lovci krenuli su u lov na naš PVO divizion. Potpukovnik se seća da su prilikom lansiranja, projektili "Tanja" i "Ivana" ispaljeni pod velikim uglom, te su se lanser usled detonacije i kratera na zemlji pomerio nekih 20 santimetara i sa njega je spao jedan projektil. Nije eksplodirao, ali je oruđe postalo neooperativno. Do ranog jutra branili su se i skrivali sa samo jednim operativnim lanserom i pravo je čudo kako ih nisu pogodili. Lažnim ozračivačem su krili položaj i tako dočekali jutro. Znali su da su pogodili veliki cilj jer su cele noći radio-amateri javljali da su čuli veliki avion sa oštećenim motorima kako se jedva valja nebom praćen avionima sa upaljenim svetlima.
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Aničić navodi da divizion u prvom trenutku nije bio spreman za dejstvo. Prvi talas aviona, a za njim i drugi, proleteo je bez reakcija našeg PVO i najverovatnije da je to bila nenamerna zamka za B-2. Kako objašnjava raketaš, u prvom talasu NATO aviona uvek su išli lovci na PVO, zatim su naletali avioni koji su imali zadatak da izvršavaju taktičke udare, a američki strateški bombarderi, kada su dolazili nad Srbiju, u 47 misija, leteli su u trećem talasu. Dogodilo se da ovaj treći talas divizion dočeka spreman za dejstvo.
rep-raket.jpg
- U moru letelice koje je skenirao osmatrački radar, odabrao sam cilj i doneo naređenje da se stupi u dejstvo. Nišanski radar je "uhvatio" tačku i lansirane su dve rakete prethodno krštene kao "Tanja" i "Ivana" - nastavlja Aničić. - Na radaru smo jasno videli da su obe rakete došle do aviona i eksplodirale i na radaru se jasno videlo "razlivanje" cilja. To je značilo da je letelica pogođena i da su njegovi delovi rasuti na sve strane. Oni koji su gledali u nebo videli su ogroman blesak, a potom su NATO lovci iz pratnje poludeli iznad Srema. Upalili su sva svetla na letelicima, jer su pokušavali da ustanove šta je pogođenim kolegama. To je standardna procedura NATO pilota kada pomažu oštećenom avionu u vazduhu.
Uprkos potvrđenom obaranju B-2, koji je zaveden u zvanične dokumente naše vojske, priču o B-2 nadležni u Srbiji nikada do kraja nisu zvanično istraživali.


 
Novosti.rs:

Kad oboreni opet polete



Ni 16 godina od rata sa NATO, priča o rušenju B-2 i F-117 nije rasvetljena (2): "Duh Misurija" namerno pušten na TV mreže, tokom akcije u Iraku, 2003.











TREĆI divizion 250. raketne brigade 1999. godine ratovao je punih 78 dana menjajući položaje po donjem Sremu. Za to vreme gađani su 22 puta raketama "harm", a najbliža je pala na 30 metara od položaja. Tokom rata menjali su položaje 23 puta, a tehnika je prešla više od 100.000 kilometara. Gubitaka u ljudstvu nisu imali.


Pošto su se borbene posade krajem maja vratile u kasarnu u Jakovu, izvršena je analiza borbenih učinaka u kojoj je zableženo da su 20. maja oborili i "stelt" bombarder B-2. Međutim, ubrzo su primetili da se "nerado" priča o tome, naročito posle promene vlasti.
Potpukovnik Đorđe Aničić je preko svojih veza u tom periodu stupio u kontakt sa čovekom koji je u vreme ratnih dejstava radio u Tuzli na komunikacijama i koji je svedočio da je lično čuo kako je posada B-2 20. maja tražila dozvolu za iskakanje, koja im nije data. Naši oficiri iz Odeljenja za vazdušno osmatranje i javljanje u dnevniku od istog datuma zabeležili su ulazak dva B-2 u rejon dejstva, pred vazdušni prostor SRJ, koji su se legitimisali kao "Stub 1" i "Stub 2". Doleteli su iz Novog Meksika i pre pogotka, 35 tona bombi istovarili su po ciljevima u Beogradu. Odleteo je samo jedan "Stub". Uspostavljanjem ponovo dobrih odnosa sa SAD naše vlasti postale su nezainteresovane za isterivanje ove misterije načistac.
- Kada je u Upravu ARJ PVO 2001. stiglo pismo sa četiri pitanja adresirano od strane tek postavljenog američkog vojnog atašea, da raketaši objasne: kako su prepoznavali ovaj avion pri preletu preko SRJ, kako su ih osmotrili na terenu vizuelni osmatrači, kako su pratili i kako su mogli da identifikuju taj avion, ljudima u 250. brigadi je sve bilo jasno - nastavlja potukovnik Aničić. - Bio sam pozvan u kancelariju komandanta da se dogovorimo o odgovorima i zauzet je stav da se odgovori načelno.
rep-avion-MALA.jpg
* Đorđe Aničić i Petar Nedeljković / Foto P. Mitić
Aničić još veli da je video pismo i pitanja, ali i da nije učestvovao u davanju odgovora. Ubeđen je da su kolege "otpisale" onako kako to zahteva Pravilo službe.
Svi posredni dokazi nakon 1999. osvetlili su istinu da je strateški bombarder B-2 zaista oboren nad Srbijom i da je pogođen nad Savom. Pomogli su i Amerikanci.
Naime, avion B-2, "Duh Misurija", pojavio se u Drugoj vazdušnoj kampanji na Irak 2003. i tada je (ne)namerno slikan za globalne TV mreže. Za one koji znaju obrasce ponašanja Pentagona kada su u pitanju vojni gubici, ovo je bilo najbolji signal da su nevešto pokušali da prikriju istinu. Praksa američke vojske je da ne prikazuje svoje gubitke, sem ako za to nema materijalnih dokaza, a kako navodi kustos Muzeja vazduhoplovstva u Beogradu Petar Nedeljković, to nije jedina njihova strategija u ovakvim slučajevima.
[TABLE="class: table_main, width: 100%"]
[TR="class: td_colorl_01"]
[TD="class: td_colorl_02"]
SERTIFIKAT 442Kako priča Aničić, on koji je učestvovao u obaranju F-117, kao dokaz da je bio akter podviga dobio je sertifikat i parčence "nevidljivog" označeno pod brojem 442. Pre njega i posade, delove i sertifikate "nevidljivog" od vojnog vrha dobijali su čak i, tvrdi on - fudbaleri.- Moje reči su reči čoveka koji je 12 godina u penziji i imaju za cilj samo da se ne zaboravi i da se ne iznose neistine o događajima iz 1999. Ja ću obaranje F-117 i ove godine obeležiti u drugoj koloni u kojoj su oni koji su zaista bili učesnici rata.
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
- Šokiran sam bio kada sam na Izložbi vazduhoplova SIAD pre osam godina u Bratislavi na stajanci video američki F-16 sa oznakom "FS 555" na repu - priča Petar Nedeljković. - Naime, ovaj avion je oborio takođe Treći divizion 1999, a rep tog aviona se čuva u Surčinu. Prišao sam čoveku kod F-16 i pitao ga da li ima vremena za razgovor. Odgovorio je potvrdno, a dijalog se vodio do mog pitanja da li je ovaj F-16 "rimejk" aviona koji ja "čuvam". Sagovorniku je bilo neprijatno i prekinuo je razgovor.
Kustos iz Surčina objašnjava da se isto dogodilo i sa "Duhom Misurija". Potvrđeno je da je izgubljen, ali nad Pacifikom u vežbi, i da je posada izginula. Onda se ponovo pojavio početkom novog milenijuma, kada je besomučno slikan u drugoj američkoj ofanzivi na Irak. Prema Nedeljkovićevim navodima, tokom NATO bombardovanja, u tri meseca 1999. u njihove baze u Evropi koje služe za evakuaciju pilota u neprilici, stiglo je 49 izveštaja o katapultiranju pilota od Mađarske, Crne Gore, Albanije, Grčke, s Jadranskog mora...
rep-avion-unutra.jpg
Naime, ovaj sistem je centralizovan, a podatke NATO o katapultiranju u Srbiju je doneo prijatelj iz Grčke. Prema procedurama NATO, po signalizaciji da je pilot iskočio iz najbliže baze se šalju posade da spasavaju pilota.- Posebno ilustrativan primer o prikrivanju gubitaka može da se vidi na aerodromu "Bigin hil", pored Londona gde stoji zarđao i dosta oštećen avion, heroj sa Foklanda, a ispod kojeg piše da je završio na dnu Jadrana 1999. Ovaj "Si Harijer" je izvađen iz mora i postavljen u Muzej, a naravno, nije zaveden kao gubitak - završava Nedeljković.



 
Lično sumnjam da su ti avioni tako srušeni , neva je radarski navodjena , to je davno prevazidjeno , to rješava obična aluminijska "strugotina" , a čini mi se i da radari tada nisu ni paljeni .Obične strele i igle su daleko naprednije pa ipak teško da su i one to mogle jer ih odma detektuju i par bljeskalica riješe , osima ako je bilo nešto sa tzv "tv" navodjenjem a sumnjam jer su nam Rusi uglavnom prodavali nešto kad bude demode , a Tile plati krvavo. To je vjerovatno bilo "boj ne bije svijetlo oružje .. " tj oko sokolovo nekog pvo-ovca , tj neki protivavionac , praga , najprije Bofors , zadesio ih kod granice u nižem letu.
 
Nazad
Vrh