Problem GMO ne mozemo posmatrati samo sa jedne tačke gledišta. Nažalost mi koristi od GMO nemamo nikakve, kako sa aspekta zdravlja ljudi i zaštite životne sredine, tako i sa one finansijske. Srbija ima neverovatnu šansu u brendiranju ovog prostora kao ne GMO i većoj zaradi od takvih proizvoda. Za sada to koristi samo sojaprotein i sojarska proizvodnja. Razlika u ceni ne gmo i gmo soje je oko 140 evra u korist ne gmo. To je samo na nivou godišnje proizvodnje soje razlika od 56 miliona evra. Jel bi seljaci voleli da dobijaju 300 do 400 evra manje po ha, samo što je GMO soja. O povećanju prinosa nema ni govora, jer to FAO podaci ne pokazuju. U proseku poslednjih 7 godina (bez prosle, jer ih jos nema na FAO sajtu), srpski prosek je samo za 50kg manji od argentinskog, 100tinak od brazilskog, ako 200kg od američkog. Ako znamo u kakvim uslovima je naša poljoprivreda, možemo reći da naš sortiment ne zaostaje ništa za GMO sojom. Dalji gubitak na prerađevinama ne bih mogao tačno izračunati. Treba tu dodati i kupovinu semena iz uvoza i cifra se sigurno penje na preko 100 miliona, a verovatno i mnogo više.
Pored finansijskog aspekta, problem je i zaštita životne sredine. Glifosat je već dokazano štetan. Gajenje otpornih hibrida prema insektima i bolestima pojačava selekcioni pritisak i stvaraju se novi sojevi otporni na otporne hibride. To se već ešava u americi gde su se pojavile dijabrotike otporne na otporne hibride i opet uništavaju useve. A najjednostavnije rešenje je plodored.
Naša država da je pametna, brendirala bi proizvode sa ovog prostora kao ne GMO 100%, odnosno ne bi dozvolila ni uvoz modifikovane sačme. Strogo bi kontrolisala proizvodnju na našim poljima i uništavala svaki pokušaj gajenja GMO, a ne kao do sada selektivno. Siguran sam da bi takvi proizvodi našli kupca i na zahtevnim tržištima kao što je EU. Problem je samo u nama, odnosno u ljudima koji rukovode državom i ovim sektorom. Njihova jedina ideja je prodaj imovinu, zamuti vodu i ostani još jedan mandat na vlasti.