Sve ste vi to lepo skolski napisali, ali gde smo mi ustvari u tome mislim na stocarstvo u Srbiji koje maltene vise i ne postoji nas seljak to jest stocar gleda da prodje sto jeftinije da bi mu nesto ostalo da prezivi jer ipak smo mi suvise daleko od Austrije ,Slovenije i te Evrope.
Pa baš to što sam napisao je najefikasnije.
Trebamo pravit razliku između znaćenja reči 'jeftino' i 'efikasno'.
Krajni rezultat svakog proizvodnog procesa je u biti novac, ne kile, tone, metri...
I sad, ako štediš i s malim troškom proizvedeš malo, to ne mora značit, da si više zaradio od nekog, ko je puno potrošio, a i puno proizveo.
Ako se mene pita, u samoj Srbiji najveća rezerva u stočarstvu je kvalitet kabaste komponente u prehrani, pogotovo trave, bile potrošena ko senaža, ili ko seno.
I livada traži, mora joj se 'dat', da se od nje dobije.
Ta stepen se donekle već akceptirao.
A druga faza je, da tu travu spremiš s najmanjim troškom i gubitkom.
To omogućava samo senaža.
Ni u Raškoj oblasti nije prerano, da se senaža sprema za Đurđevdan, dok bi Vojvodina u optimalnim uslovima trebala spremit prvi otkos čak i 14 dana prije..
A često vidim i u klimatsko povoljnijim lokacijama, da neki čekaju i Svetog Jovana, kako bi trava navodno bacila seme.
Seno je danas preskupo.
Gubici hranive tvari prilikom spremanja su bez toliki, da boli glava.
Najviše zbog kasnog otkosa, i posle zbog gubitka finijih delova biljaka kod spremanja.
A pošto se taj gubitak desi, dok ti te 'vrednosti' još nemaš u džepu, baš i ne boli.