Relativno kratak stručni tekst o budućem periodu pred nama u proizvodnji šećerne repe. Voleo bih kada bi nastavili konstruktivnu diskusiju na ovu temu. Izneću i svoje viđenje sa strane malog proizvođača, zbog čega ne odustajem od proizvodnje šećerne repe.
Proizvodnja šećera iz šećerne repe u Evropi započinje polovinom 18. veka. Početak 19. veka bio je u znaku Napoleonovih osvajanja, ali i intenziviranja proizvodnje šećera iz repe. Naime u ovom periodu najveći deo šećera se proizvodio iz šećerne trske na Karipskim kolonijama Francuske, Engleske i Španije. Engleska mornarica je u tom periodu sprovodila pomorsku blokadu Francuske i njenih saveznika tzv ''Kontinentalnu blokadu''. Kako bi se nadomestio manjak šećera Napoleon zajedno sa svojim stručnjacima pokreće veliki projekat proizvodnje šećera iz šećerne repe na teritorijama pod francuskom kontrolom (Francuska i Nemačka). Otpočinjanjem prerade šećerne repe otkrivaju se problemi pre svega uzrokovani niskom efikasnošću tehnološkog procesa proizvodnje šećera i malim sadržajem saharoze u korenu. Kraj Napoleonovih ratova označio je prekid proizvodnje šećera iz repe u mnogim šećeranama u Evropi pa ipak određeni broj šećerana u Francuskoj (zbog bolje tehnološke opremljenosti) nastavlja sa radom. Veliki broj inovacija u tehnologiji prerade slatkog korena, napredak u selekciji i proizvodnji šećerne repe kao i uvođenje mera zaštite domaće proizvodnje (počev od 1837. godine) omogućili su intenziviranje proizvodnje šećera iz ove kulture pored Francuske u mnogim zemljama Evrope (Nemačka, Poljska, Rusija, Austrija...). Od samog početka ovu proizvodnju obeležavaju različite mere državne podrške i zaštite domaće proizvodnje što je čini visoko isplativom za sve učesnike u lancu proizvodnje šećera i omogućava razvoj ove celokupne privredne grane.
EU je najveći proizvođač šećera iz šećerne repe, pri čemu se oko 50% ukupnog šećera iz ove kulture proizvede u okviru njenih članica. Proizvodnja šećera je pod sistemom zaštite u okviru zemalja EU od 1968. godine i kvote za proizvodnju šećera su poslednje ukinute u okviru poljoprivrednog sektora EU, pre nešto više od dva meseca 29.09.2017. godine. U periodu 2006 – 2010 u industriju šećera zemalja EU uloženo je 5,4 milijardi evra, kako bi se proizvođači i prerađivači šećerne repe pripremili za prelazak na slobodno tržište nakon ukidanja kvota. Uklanjanjem kvota za proizvodnju šećera, eliminisane su i kvote za preferencijalni uvoz šećera u EU, pri čemu je kvota za Srbiju iznosila 180.000 tona šećera. Postavlja se pitanje kakve će posledice ukidanje kvota ostaviti na EU, a nas naravno zanima šta će biti sa proizvodnjom šećera i šećerne repe u Srbiji?
Sistem kvota u EU je ograničavao proizvodnju šećera na 13,5 miliona tona, a u dogovoru sa Svetskom trgovinskom organizacijom moglo se proizvesti još 1,74 miliona tona šećera za izvoz. Prestankom sistema kvota nestaju ograničenja za proizvodnja šećera u okviru EU, ali i ograničenja u izvozu. S obzirom na velika ulaganja u efikasnost prerade šećerne repe proteklih decenija, kao i u proizvodnju ovog useva, očekuje se da će u 2018. godini biti proizvedeno 20% više šećera nego u 2017. godini, odnosno preko 20 miliona tona šećera. Proizvođači šećera u EU pronalaze više priliku, nego pretnju u sistemu bez kvota koji je upravo nastupio. Ovo je svakako ohrabrujuće za proizvođače šećerne repe kojih u EU ima oko 145.000, za 28.000 direktno zaposlenih u fabrikama za preradu šećera, kao i za mnoge druge blisko povezane privredne grane sa ovom industrijom (poljoprivredna mehanizacija, industrija pesticida i mineralnih hraniva, prehrambena industrija, transport, logistika). Ako imamo u vidu ulaganja poslednjih godina u proizvodnju šećera, visoke prinose šećera po jedinici površine koje ostvaruju evropski farmeri, kao i direktnu podršku koju dobijaju po ha evropski proizvođači od 266 eura/ha u proseku (grafik 1), opstanak proizvodnje šećerne repe u Evropi nije pod znakom pitanja.
Daleko neizvesnija situacija je u Srbiji. Izjave predstavnika fabrika šećera su odmerene, ali ne i optimistične, iako je Srbija vodeća zemlja u regionu po proizvodnji šećera. Prema FAO podacima u 2014. godini (tabela 1) Srbija je proizvela šećera skoro koliko i svi ostali njeni susedi zajedno. Od 2016. godine imamo i jednu fabriku manje u funkciji. Italijanska kompanija vlasnik fabrike šećera u Senti je prodala svoju fabriku kompaniji Sunoko. Od tada fabrika nije preradjivala šećernu repu. Ukidanje kvota će se odraziti i na poslovanje fabrika u Srbiji, kao i na same proizvođače šećerne repe. Šećer je treći proizvod po vrednosti izvoza srpske poljoprivrede, odmah iza kukuruza i pšenice. Prema podacima FAO, vrednost izvoza srpskog šećera u 2013. godini iznosila je oko 200 miliona dolara. Od tada je cena šećera pala, zbog toga je sadašnja vrednost ove proizvodnje oko 300 miliona dolara. Veliki broj poljoprivrednika u Srbiji gaji šećernu repu, par hiljada ljudi je direktno angažovano u fabrikama, a mnogi drugi učesnici su usko vezani za industriju šećera i sve njih očekuje neizvesnost u narednom periodu.
Nesumnjivo su u daleko boljoj poziciji proizvođači šećerne repe u Evropi, nego u Srbiji. Klimatske prilike zapadne i centralne Evrope su daleko povoljnije za gajenje šećerne repe nego na Balkanu i u Srbiji. Nivo padavina od oko 600 mm na godišnjem nivou, ograničava prinose šećera na nekih 10tak tona po ha u Srbiji. Nažalost ni taj prosek još nije dostignut, dok je prosek u EU oko 12 tona, a cilj koji su postavile pojedine zemlje pred sebe je 20 tona šećera po hektaru do 2020 godine.
Imajući u vidu da je šećer strateški proizvod, kao i njegov udeo kako u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji tako i u izvozu, velika šteta bi bila ako bi došlo do smanjenja obima proizvodnje i prepuštanja tržišta stranim kompanijama. Nažalost tako nešto možemo očekivati, s obzirom na negativno iskustvo koje imamo sa proizvodnjom mleka u Srbiji. Nakon prestanka ograničavanja proizvodnje mleka u EU 2015, naše tržište je preplavljeno uvozom jeftinog mleka u prahu i dodatno je pogoršano stanje u našem govedarstvu, što je doprinelo daljem smanjenju stočnog fonda i proizvodnje mleka.
Kako bi predupredili ovaj scenario smatram da država treba pomogne svim učesnicima u proizvodnji šećera. Postoji nekoliko načina da se pomognu proizvođači repe i industrija šećera. Prvi način bi bila direktna plaćanja poljoprivrednim proizvođačima, kako bi proizvodnja šećera bila isplativa i proizvođačima šećerne repe i fabrikama u uslovima nešto niže cene šećera na svetskoj berzi. Ukoliko bi za obračun koristili cenu šećera od 55 dinara po kg bez PDV-a, u državnu kasu samo na osnovu ovog poreza bi se slilo oko 25 miliona evra, ne računajući doprinose koji fabrike uplaćuju za zaposlene, kao i ostale poreze koji se ubiraju prilikom proizvodnje šećerne repe i šećera (utrošeno gorivo, energija, mineralna hraniva, pesticidi). Kada bi država izdvojila 20% od ove sume, odnosno oko 5 miliona evra, mogla bi da direktno subvencioniše proizvodnju šećera sa 0,25 dinara po kg, a dobit po državu bi i dalje bila velika. Drugi način bi bio stimulacija izvoza potpisivanjem sporazuma o slobodnoj trgovini šećerom sa drugim zemljama. Mislim da nam je u tom pogledu najinteresantnija Rusija, koja uvozi od 500 hiljada do milion tona šećera na godišnjem nivou, pri čemu se na uvoz šećera u Rusiju plaća taksa od 340 dolara po toni. Ukoliko bi Republika Srbija dobila ovu povlasticu, konkurentnost našeg šećera na ruskom tržištu bi bila ogromna. Takođe naša proizvodnja šećera ne može da ugrozi ruske proizvođače, jer je daleko manja po obimu, za razliku od nekih drugih trgovaca šećerom, kao što je Brazil i kao što će najverovatnije postati pojedine zemlje EU, prvenstveno iz zapadne i severne Evrope. Treći način bi bio dodatna ulaganja u istraživanja proizvodnje šećerne repe i prerade šećera, kako bi naši proizvođači postali konkurentniji primenom novih tehnologija, kao i znanja koja bi dobili od nacionalnih instituta koji bi radili ta istraživanja. Možda ne bi bilo loše i podržati model razvijenih zapadnih zemalja, u kojima postoje posebni instituti za istraživanja vezanim za šećernu repu i proizvodnju šećera. Smatram da bi tako nešto bilo jasan pokazatelj posvećenosti proizvodnji šećerne repe, gde bi u okviru takvog instituta bila oformljena i nacionalna laboratorija za određivanje kvaliteta korena. Zašto je i za ovu meru značajna država? Odgovor je jednostavan i krije se u nedovoljno razvijenoj svesti o značaju istraživanja nauke za privredu i praksu u našoj zemlji. Odnosno mi smo i dalje taoci starih shvatanja gde bi mnogi želeli da dobiju informacije i znanje besplatno i to servirane na tacni, a da pritom ništa ne ulože. Znanje i nauka koštaju, ali sredstva uložena u nauku i inovacije se višestruko vraćaju!
Krajnji cilj svih ovih mera bio bila stabilnost tržišta šećera. Naime obezbedilo bi se sigurno i nesmetano snabdevanje konditorske i prerađivačke industrije kvalitetnom sirovinom pri čemu bi ona bila zaštićena od poremećaja na svetskom tržištu. Ovakva situacija je veoma verovatna, jer je pre par godina usled slabije svetske proizvodnje šećera tržište reagovalo naglim skokom cene, koja je u jednom momentu 2010 godine dostigla cenu od 810 dolara, a u našim prodavnicama preko 100 dinara za kg. Dodatne pozitivne stvari opstanka ove industrije su očuvanje broja zaposlenih, redovno punjenje budžeta Republike Srbije, kao i održavanje pozitivnog spoljnotrgovinskog bilansa izvozom poljoprivrednih proizvoda.