Kiša će padati kad ona odluči a do tad prebacimo religiju u ovu temu. Ili da otvorimo novu?
Evo malo materijala za komentare i suprostavljena mišljenja.
Religija.
Postoje dvije stvarnosti. Prva je ono što imenujemo kao priroda. Ono što je postojalo prije čovjeka, uključuje i čovjeka, a postoji i danas.
Druga stvarnost je ono što su stvorili ljudi. Sve religije su stvorili ljudi.
Čovjek nemože da vjeruje u nešto ako to nije vizualizirao. U početku je to bilo nešto što je uočavao u prirodi. Prirodne sile, planine, rijeke, životinje i na kraju ljudi. Ljudi koji su imali moć nad drugima su ponekad sami sebe proglašavali bogovima a ostali su to prihvatali. Proglašavanje takvih božanstava je bilo političko pitanje jer se tim činom okupljao veći broj sljedbenika a samim tim snaga im je, u odnosu na one koji se nisu okupili oko nečeg, rasla.
Propast carstva ili jedne civilizacije je rezultiralo i nestankom njihovog božanstva. Nisu nestali ljudi, samo su ih apsorbovale religije koje su preživjele. Na isti način i zbog istog razloga će nestati i današnje religije i njihovi bogovi.
Od kada su na prijestolje božanstva ustoličeni ljudi, počela je borba za vlast i vjernike. Traje i danas. U svrhu toga traže se načini da se stekne veća moć a nema veće moći od novca i ljudi koji su spremni poginuti za svoja uvjerenja.
Novac koji im daje moć je često obojen ljudskom krvlju. U doba bez ratova ili pljački novac se sliva u religijske kase na isti način kao i u državne. Porez, prilozi i poneka akcija koju često nazivaju humanim djelom. Danas je u modi religijski turizam.
Da li je to dobro za pojedinca? Da! Čovjek je naučen da se veže za nešto. Religija i nacionalnost su najprihvatljivije jer djeluju prirodno. Ljudi ih prihvaćaju jer su rođeni u određenoj sredini i smatraju da su samim rođenjem postali pripadnici religije ili nacije. Dobro im je jer im to daje osjećaj zaštićenosti. Daje im sigurnost. Da nije te sigurnosti, makar i lažne, morali bi je potražiti u drugim udruženjima inače bi imali ozbiljnih psiholoških problema.
U današnje vrijeme većina ljudi religije posmatraju kao neku tradiciju prihvatajući rituale ali emocijalno ostaju van organizacije. Takvo stanje odgovara i sveštenstvu i vjernicima. Sveštenstvu je bitno da ima više članova jer znaju da će se, kad dođe kriza, rat ili neka nesreća, ponovo okupiti. Vjernicima je to prihvatljivo jer, upražnjavanjem rituala, neće postati crna ovca u svom stadu a u lošim vremenima moći će se osloniti na druge. Bar vjeruju u to.
Ono ili onog kojeg postave ljudi na prijestolje, nije Bog.
Može biti dobar, zaslužan, mudar, uspješan vojskovođa za „našu stvar“ ali nije Bog.