Već pri kraju zime ili početkom proljeća nastupa vrijeme s učestalim pojavama jakih i suhih vjetrova. Nakon topljenja eventualnog snježnog pokrivača, efekt vjetrovitog vremena dovodi do naglog i povećanog sušenja oraničnog sloja, odnosno povećane evaporacije. Cilj zimske obrade tla, uz fizičke popravke teksture i strukture tla, za glavni zadatak ima i akumulaciju zimskih oborina, odnosno konzervaciju vlage i što duže čuvanje iste za vegetacijski period kada oborina po pravilu nedostaje.
Obično je to ljetno razdoblje, no nedostatak vlage može biti prisutan već i u sjetvi, odnosno kod nicanja kultura. Tendencija globalnog zatopljenja utječe na promjenu klimatskih karakteristika i osobina, zime nam više nisu tako bogate padalinama, dapače količine oborina koje tijekom zime, jeseni i ranog proljeća padnu, pogotovo zadnjih godina, statistički su znatno manje od višegodišnjeg prosjeka, a to se vidi i po padu podzemnih voda. Baš zbog toga pravovremeno i pravilno provođenje mjere zatvaranja zimske brazde može biti presudno već i u početnom dijelu vegetacije, odnosno već spomenutom nicanju.
Cijela filozofija oko provođenja ove mjera je prekid kapilariteta tla na samoj površini (nekoliko cm), no nije svejedno s kojim oruđem to izvršiti, uz svakako poštivanje već spomenute dubine. Najpodesnije oruđe za ovu namjenu je drljača ili sjetvospremač. Ako je cilj sjetve kultura kojoj će prethoditi samo sjetvena priprema (u uvjetima kada je osnovna gnojidba izvršena u osnovnoj obradi tla, u našim uvjetima najčešće kod šećerne repe) dubina zatvaranja zimske brazde ne smije biti dublja od dubine sjetve (2-3 cm).
Ovo je prvi deo tog teksta na koji se nastavlja onaj iz mog prethodng posta.