Istina o genetski modifikovanim organizmima
Đorđo Dušanović Pasello, dipl.inž.
U poslednje vreme grupa naučnika pokušava da otkrije svetskoj javnosti šta su to ustvari genetski modifikovani organizmi (ogm/gmo). Da li je korišćenje genetski modifikovanih biljaka štetno u ishrani ljudi i životinja ili ne? Da li treba stvarati genetski modifikovane životinje? Veliki broj naučnika je protiv korišćenja genetski modifikovanih organizama, no u skorije vreme se pojavljuje sve više pristalica korišćenja ovih organizama. Protivnici upotrebe genetski modifikovanih organizama navode opasnosti pojavljivanja novih bolesti, novih alergija izazvanih novim, u prirodi nepostojećim organizmima. Pa zar mi i sada konvencionalnim ukrštanjem različitih sorti i vrsta ne činimo isto, stvaramo nove vrste i sorte (primeri: nektarine, klementine) ali daleko sporijim i skupljim metodama?
Za mnoge je ispravno zaštititi proizvodnju prirodne, genetski nemodifikovane hrane i ispravno je uništavati, preoravati parcele zasejane genetski modifikovanom sojom ili kukuruzom, biljkama. Sve što je prirodno je daleko bolje nego što čovek može stvoriti genetskom manipulacijom, smatraju borci protiv genetski modifikovanih organizama i proizvodnje hrane upotrebljavajući genetski modifikovane biljake i životinje.
Kao prvo, da vidimo šta podrazumevamo pod pojmom „prirodno” danas? Sva živa bića podležu promenama, stalnim genetskim mutacijama i ako se danas razlikujemo od neandertalskog čoveka koji je živeo pre 100.000 godina, uzrok je „spontano” pojavljivanje novih gena u našoj dezoksiribonukleinskoj kiselini (DNK/DNA) ili su se već prisutni geni modifikovali, promenili. Dakle, sva živa bića, pa i čovek, biljke i životinje su organizmi koji podležu genetskim promenama, modifikacijama, koje vrši proces prirodne evolucije kroz vreme.
Posle otkrića dezoksiribonukleinske kiseline, heliksa/spirale života, samim tim i gena živih bića koji su po sastavu identični, naučna istraživanja su krenula smerom maksimalnog korišćenja radi dobijanja pozitivnih efekata. Tako se stiglo do zamena, razmena gena među različitim organizmima, radi dobijanja boljeg ili novog kvaliteta. Uzmimo primer dvadesetih godina prošlog veka, kada je gen za proizvodnju insulina ubačen u mikroorganizme (Escherichia coli), koji ovako genetski modifikovani predstavljaju velike proizvođače insulina, kojim se dijabetičari („šećeraši”) već decenijama leče uz minimalne troškove. Genetski modifikovani mikroorganizmi se redovno koriste za proizvodnju biološki korisnih supstanci koje služe za izradu lekova i vakcina. Da li bolesnici treba da odbijaju lekove zato što su proizvedeni upotrebom genetski modifikovanih organizama?
Slično je učinjeno i kod biljaka. Genetski modifikovan pirinač kod koga je ubačen gen za proizvodnju A vitamina, se koristi za ishranu ljudi, naročito populacija koje konzumiraju velike količine pirinča, ili skoro samo pirinač, te kod njih nema više pojave slepila zbog nedostatka ovog vitamina. Niko ne može da opovrgne ovaj razvoj i uspeh nauke. Zašto se onda diže toliko velika buka oko genetski modifikovanog kukuruza, koji je objektivno bolji, zdraviji od „normalnog”/„prirodnog”?
Bitka protiv genetski modifikovanih organizama, hrane proizvedene od gm biljaka i gm životinja je unapred propala, zato što je protivistorijska. Biotehnologije su konkretne i aplikativne (primenljive) ekspresije nastale današnjim poznavanjem DNK, koje predstavljaju najbriljantniji domet ljudskog intelekta. Evidentno je da je budućnost u sve boljoj poljoprivredi, jednostavno zato što smo u stanju da je genetski kontrolišemo i poboljšavamo. Za razliku od glupog i skupog gubljenja silnog vremena ukrštajući različite biljke radi poboljšanja proizvodnje, kvaliteta, količine (gde opet dolazi do kombinacije gena dve ili više vrsta), sve to se može postići u laboratorijama u daleko kraćem vremenskom roku.
Upravo kukuruz predstavlja jedan značajan primer. Svake godine oko 13 % svetske proizvodnje kukuruza unište insekti. Da bi se ublažili gubici, koriste se ogromne količine pesticida. Oni delom zaštite kukuruz, dok sa druge strane značajno hemijski zagađuju ambijent, ali najgore je to što su pesticidi kancerogeni (izazivaju rak). Kako rešiti ovaj problem? Biotehnologijom stvorene su sorte kukuruza koje su u stanju da se „samozaštite” od napada insekata, piralida. Ovaj insekt uništava kukuruz jedući biljke. U šupljine se obično nastane plesni kao sekundarni problem, a plesni luče mikotoksine, otrove koji takođe izazivaju pojavu tumora i rak jetre. Životinje koje se hrane zaraženim kukuruzom unose otrove u svoj organizam i luče ga u mleko, reziduumi, ostaci se nalaze i u mesu i sve je to štetno po zdravlje, kako životinja, tako i ljudi. Genetski modifikovan kukuruz kod koga je ubačen gen druge biljke, luči određenu supstancu koja ubija insekte kada pokušaju da jedu biljku. Tako štiteći biljke, ova genetska modifikacija, ne samo da drastično smanjuje potrebu za upotrebom pesticida, već značajno utiče na poboljšanje zdravlja ljudi.
Drugi primer predstavlja ubacivanje gena pauka u koze, gde se iz mleka izvlači nit - paučina, koja služi kao materijal, konac za zašivanje kod mikrooperacija u oftalmologiji (operacije očiju).
Na sreću čovečanstvo napreduje i već je više od 60 miliona hektara u svetu pod genetski modifikovanim kulturama. Od toga 13 miliona hektara pod genetski modifikovanim kukuruzom. Genetski modifikovane biljke se gaje u SAD, Rusiji, Kanadi, Australiji, Kini, Velikoj Britaniji, Španiji, Argentini i većini drugih zemalja sveta. Genetska modifikacija predstavlja moćan instrument za povećanje poljoprivredne proizvodnje. Borba protiv genetski modifikovanih organizama se često koristi u političke, ideološke svrhe. Slogani kao što su: „Prirodu i njenu ravnotežu ne treba dirati” - pitanje je da li treba trpeti bolest dece kao što je recimo poliomijelit (dečija paraliza), samo zato što je ova bolest predstavljala prirodnu ravnotežu hiljadama godina? Svakako ne!!!
Na kraju, problem sa genetski modifikovanim organizmima postoji i kao filozofski problem individualnih sloboda: „Želim da se hranim hranom proizvedenom od strane genetski modifikovanih organizama, pošto je smatram boljom i više kontrolisanom”. U mnogim zemljama individualne slobode su ograničene, osporavane.
U nekim zemljama EU, gde je još uvek na zabrani genetski modifikovana hrana (kao što je Italija), ispitivanjem uzoraka stočne hrane kao i ljudske hrane, ustanovljeno je da je čak 60 % uzoraka pozitivno, odnosno da sadrži komponente stvorene genetski modifikovanim organizmima. Slobodno se može reći da ne postoji zemlja na svetu gde ne postoje genetski modifikovani organizmi. Proizvodnja hrane upotrebom genetski modifikovanih organizama je neminovnost. EU napušta rigoroznu zabranu „gmo” i ostavlja zemljama članicama da same regulišu svoje zakone i odnose prema „gmo”.
Porast broja stanovništva u svetu je sve veći, rešavanje problema oko zagađenja vode, vazduha i zemlje, baš kao i proizvodnja zdravstveno bezbedne hrane, predstavljaju prioritet. Sasvim je sigurno da će upotreba genetski modifikovanih organizama u proizvodnji hrane, u projektima prečišćavanja životne sredine, u rešavanju brojnih medicinskih problema, učestvovati sve više, hteli mi to ili ne.
Budućnost verovatno leži u izboru, odnosno u ponudi proizvoda kod kojih se jasno vidi razgraničavajuća deklaracija: ”Ogm” - DA ili ”Ogm free” - NE, pa će se klijenti sami opredeliti koji tip hrane žele da konzumiraju.
Smatramo u najmanju ruku licemernim kod nas zabranjivanje gajenja i uništavanje na terenu genetski modifikovane soje, a dozvoljavanje uvoza sojine sačme proizvedene od genetski modifikovane soje. Da li se tu favorizuje uvozni trgovački lobi, a sprečava razvoj i konkurencija od strane proizvođača?
Autor:
Đorđo Dušanović Pasello
- dipl.inž. poljoprivrede - stočarskog smera (Novi Sad, Srbija)
- dipl. doktor fakulteta nauka o gajenju životinja (Udine, Italija)
- specijalista veštačkog osemenjavanje koza (Poitiers, Francuska)
evo šta kažu STRUČNJACI