NecrovoX
Član
Šta reći moj Slobodane? Svi mi smo pored velike ljubavi prema životinjama nekada pogrešili u postupku sa njima, ali ovo... Ovo ne gleda na konja i voli ga, ovo gleda konja i voli što mu on može doneti neke pare. Pun mi je ..... onih koji tvrde da vole tu i tu životinju, da li konja, da li psa, a onda je prodaju i preprodaju. Nedavno sam pričao sa jednim dugogodišnjim konjarem, kaže on meni da, pošto mi je sada finansijski nemoguće hraniti konja, uzmem stariju kobilu pred ždrebljenje, pa kada se oždrebi prodam ždrebe, tako dva tri, pa nju u kobasice i onda već to poslednje ždrebe ostavim sebi. Zaradim na ždrebadima, otplate kobili hranu i prodam je za klanje. Ja to ne mogu i neću! Prvi konj koji uđe u moj dom će ovde imati dom za sva vremena, nema tu prolaznih! Budem mogao uzeti, uzimam ždrebe, kako on bude rastao rašće i moje znanje, kako on bude pravio greške i ja ću, pa ćemo zajedno da sve prevaziđemo, to je veza koja se ostvaruje sa ovakvom životinjom. I onda da je ja prodam? Da tvrdim kako volim konja i onda mi **greška zine za parama?
U mome domu postoji omanji zoo, i volim sve, i kada moram i živinu ili prase da spremim za sebe ja žalim za svakim, a dok živi trudim se da mu je što lepše moguće. Čisto, nahranjeno, da izlali da šeta. Meni prase nije u prljavom oboru, već svaki dan trčkara po dvorištu i igra se sa psima, češkamo ga, kuvam mu obroke... Završiće kao i svako drugo, ali to je život, i to je moje prokletstvo. Ali konj... To kada mi uđe u dom, to odavde ne ide makar ja skapao!
A ova tzv ljubav ovakvih je potkupljiva, a to onda nije ljubav. Ima više onih koji su zaljubljeni u priču o konjarstvu nego u same konje!
Razvezao ja, ali eto šta ću. Poenta je da svi pogrešimo i to bi im oprostio, ali ono "mi smo ga kupili pa mogu sa njim šta hoću"... E to mi zaparalo uvo.
I takvi ljudi imaju konje u svome životu, a ja nemam, a čeznem za time... A ne smem, jer neću moći podneti da je tu, a da mu ja ne mogu pružiti sve što dolikuje.. Ali još malo, biće, a onda u srcu mir napokon, još mi samo taj delić fali!
U mome domu postoji omanji zoo, i volim sve, i kada moram i živinu ili prase da spremim za sebe ja žalim za svakim, a dok živi trudim se da mu je što lepše moguće. Čisto, nahranjeno, da izlali da šeta. Meni prase nije u prljavom oboru, već svaki dan trčkara po dvorištu i igra se sa psima, češkamo ga, kuvam mu obroke... Završiće kao i svako drugo, ali to je život, i to je moje prokletstvo. Ali konj... To kada mi uđe u dom, to odavde ne ide makar ja skapao!
A ova tzv ljubav ovakvih je potkupljiva, a to onda nije ljubav. Ima više onih koji su zaljubljeni u priču o konjarstvu nego u same konje!
Razvezao ja, ali eto šta ću. Poenta je da svi pogrešimo i to bi im oprostio, ali ono "mi smo ga kupili pa mogu sa njim šta hoću"... E to mi zaparalo uvo.
I takvi ljudi imaju konje u svome životu, a ja nemam, a čeznem za time... A ne smem, jer neću moći podneti da je tu, a da mu ja ne mogu pružiti sve što dolikuje.. Ali još malo, biće, a onda u srcu mir napokon, još mi samo taj delić fali!