Voda ostaje poslije visokog vodostaja, teren vezan kanalom za Unu, ili poplave. Čitav teren je nekad bio neupotrebljiv za poljoprivredu pa je zarastao u vrbe, trsku i šaš. Kad su došle traktorske kose to je sve iskrčeno i pokošeno. Sad sve ponovo zarasta.
Ribe ima dok voda ne ispari ili je popije zemlja. Negdje do jula mjeseca. Zbog takvog terena mještani su naučili da je lakše sačekati da voda ispari pa pokupiti ribu nego je juriti po kršu.
Štuka, koja se tu mrijesti, ima toliko hrane da nikad neće uzeti varalicu. Nekad je tu ostajalo štuka i preko metar dužine, sjećam se iz djetinjstva ali ih niko nije vagao. Sad je to uglavnom do 2 Kg.
Od ostale ribe ostane klena, babuške, poneki šaran, somić, cvergl i neke sitne bijele ribe.
Prošle godine je iz nekih razloga, pretpostavljam zbog poplave, se pojavio velik broj šarana tu do 4 Kg. Ja i jedan komšija smo odnjeli i pistili u Unu 50-tak komada. Naravno neki su završili i u tavi.
Ima kod nas par malih privatnih ribnjaka. To su u stvari manje rupe sa vodom. Zvao sam dvojicu da dođu da odnesu te šarane. Kažu da nemaju vremena nego ako mogu da ih donesem. E neće da može. Odoše oni u Unu.
Dok je bio, u tom mi ga nazivamo jezero, šaran se izmrijestio. To je bilo uzbudljivo gledati. Sav mrijest je propao jer voda nije porasla da se uspostavi veza kanalom do une. Osim toga čovjek je u jedan dio pustio osoku. Ima kanal, tok malog potoka koji teče samo za vrijeme jačih kiša, koji prolazi kraj njegove kuće i pustio osoku u taj kanal.
Sve to kad sabereš te ribe i nisu za jelo, osim kraće vrijeme poslije poplave. Uz sve to mi smo navikli na ribu iz Une koja nema miris po nafti, truleži biljaka i sl.