Mlečna kiselina koja predstavlja najvažniji produkt mlečnokiselinskog vrenja u silaži formira se dejstvom homo i heterofermentativnih mlečnih bakterija. Obim i proces dinamike vrenja, kao i zastupljenost šećera u spremljenoj silaži mogu se približno tačno proceniti na osnovu količine mlečne kiseline. Njena osnovna uloga u toku siliranja se zasniva na izrazitom baktericidnom dejstvu, koje onemogućava i zaustavlja rad nepoželjnih mikroorganizama u silo-masi, a posebno buternih klostridija, pa time sprečava stvaranje buterne kiseline kao jednog odprvorazredno, štetnih produkata koji se može nagraditi u silaži. Ako mlečne kiseline ima u dovoljnoj količini, u optimalnim uslovima baktericidno dejstvo će se posle nekoliko nedelja odraziti i na aktivnost samih mlečnih bakterija. Ukoliko se iz bilo kog razloga ne nagradi dovoljno mlečne kiselina, postepeno se ubrzava aktivnost pomenutih buternih klostridijuma, koji za svoju aktivnost troše postojeće šećere, ali i nagrađenu mlečnu kiselinu, pa se kao rezultat takve aktivnosti sintetiše više buterne kiseline i naglo smanjuje kvalitet silaže. Silaže dobrog kvaliteta od kukuruza sadrže u proseku 1.5-6.5% mlečne kiseline,dok je u silažama trava zastupljena u intervalu od 3.0-7.0% u odnosu na suvu materiju. Sirćetna kiselina, se sintetiše u najvećoj meri na početku vrenja, u toku trajanja aerobne faze.Najčešće se javlja u silažama kod kojih nije dobro sproveden proces sabijanja mase, tako da se u slojevima javlja višak vazduha. Kasnije u toku fermentacije, dodatno se sintetiše sirćetna kiselina, koja nastaje kao produkt rada heterotrofnih mlečnih bakterija saprofitne mikroflore. Akrivnošću ovih bakterija se deluje na prisutne šećere , tako što se transformisu jednim delom u mlečnu kiselinu (do 50%), dok se ostatak šećera iskoristi za dobijanje sirćetne kiseline(oko 15%) ,alkohol se nagradi sa 10-20%, a utvrđeno je da 30% tretiranog šećera od strane pomenutih bakterija se izgubi u vidu ugljen-dioksida. Da bi se smanjila ovako negativna produkcija u siliranoj masi zadnjih decenija se pristupa metodu dodavanja inokulanata u procesu siliranja hraniva. Inokulanti su materije formirane na bazi homofermentativnih mlečnih bakterija, koje se odlikuju znatno većom efikasnošću u produkciji mlečne kiseline. U dobro spremljenoj silaži, prihvatljiva količina sirćetne kiseline trebalo bi da iznosi do 5,5% u odnosu na suvu materiju. Prisustvo propionske kiseline u silaži ukazuje na nepoželjne procese razlaganja proteina u formiranoj silaži. Kada su dobro sprovedene faze u pripremi silaže , tada se u normalnim uslovima vrenja propionska kiselina pojavljuje u neznatnim količinama, tačnije u treagovima. Međutim, kada se količinski javi u intervalu od 0.01-0.2% od suve materije, to ukazuje da u silaži postoji proces razlaganja proteina.Ukoliko prisutvo ove kiseline poraste na vrednost veću od 1.5%, to je indikator intenzivne razgradnje proteina i upućuje na vrlo lošu silažu. Dobro pripremljena silaža u svom sastavu nema buterne kiseline, ili se može naći u minimalnim količinama od 0.05% u odnosu na suvu materiju. Buterna kiselina se javlja u toku naknadnog vrenja, pre svega u silažama koje nemaju dovoljno mlečne kiseline. Silaže sa manjom količinom buterne kiseline nisu škodljive i mogu se koristiti u ishrani stoke. Nepoželjni procesi koji se javljaju u silaži, utiču na pojavu ranije pomenutih buternih klostridija, koji deluju na povećanu sintezu buterne kiseline, a samim tim i na čitav niz štetnih materija koje nastaju kao produkti nepoželjnih promena i razgradje proteina. Silažu sa više od 0.10-0.15% buterne kiseline treba oprezno, u manjim količinama uvoditi u obrok i pri tom se pridržavati postojećih načela za ovakavu vrstu hraniva.