Islandski financijski slom (2008. – 2011.) predstavlja najveći kolaps bankovnog sustava u povijesti u odnosu na veličinu gospodarstva jedne države. Island je privukao svjetsku pozornost jer je napravio potpuno suprotno od ostatka svijeta:
pustio je privatne banke da propadnu, odbio je platiti dugove stranim štedišama, proveo nacionalne referendume i poslao odgovorne bankare u zatvor. [
1,
2,
3,
4]
U nastavku je kompletna kronologija i analiza ovog događaja.
1. Uzlet i stvaranje "Ekonomskog mjehura"
Početkom 2000-ih, Island je proveo brzu privatizaciju i deregulaciju bankovnog sektora. Tri najveće banke—
Glitnir, Landsbanki i Kaupthing—pokrenule su agresivnu međunarodnu ekspanziju. [
1,
2]
- Golemi dug: Banke su privlačile strani kapital nudeći visoke kamatne stope, ponajviše kroz internetsku banku Icesave (podružnica Landsbanki) na tržištima Velike Britanije i Nizozemske. [1, 2]
- 9 puta veći od države: Do 2008. godine, ukupna aktiva ove tri banke iznosila je nevjerojatnih devet puta više od cjelokupnog bruto domaćeg proizvoda (BDP) Islanda. Središnja banka Islanda nije imala dovoljno deviznih rezervi da podrži toliki sustav. [1, 2]
2. Slom i donošenje Izvanrednog zakona (listopad 2008.)
Kada je u rujnu 2008. propala američka investicijska banka Lehman Brothers, svjetsko financijsko tržište je presušilo. Islandske banke više nisu mogle refinancirati svoje goleme kratkoročne dugove. [
1,
2,
3]
- U listopadu 2008. cijeli je bankovni sustav Islanda kolabirao u samo tjedan dana. [1]
- Islandski parlament (Althingi) hitno donosi Izvanredni zakon. Država preuzima kontrolu nad bankama i razdvaja ih na "domaći" i "strani" dio. [1, 2, 3]
- Domaći računi i depoziti građana Islanda su zaštićeni i prebačeni u nove državne banke, dok su strani štediše i investitori ostavljeni u propalim "starim" bankama. [1]
3. Sukob oko Icesave-a i odbijanje isplate
Oko 340.000 britanskih i nizozemskih građana preko noći je izgubilo pristup svojim ušteđevinama na Icesave računima. Kako islandska država nije imala novca u fondu za osiguranje depozita, vlade Velike Britanije i Nizozemske same su isplatile svoje građane (oko 5 milijardi dolara), a zatim su ispostavile račun Islandu. [
1,
2]
Tada započinje neviđeni diplomatski i pravni rat:
- Korištenje protuterorističkih zakona: Kako bi zamrznula islandsku imovinu u Londonu, britanska vlada predvođena Gordonom Brownom upotrijebila je zakone protiv terorizma, što je duboko uvrijedilo Island. [1, 2]
- Pritisak MMF-a i EU-a: Velika Britanija i Nizozemska blokirale su pakete pomoći Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i eurointegraciju Islanda dok se dug ne prihvati. [1]
- Dva povijesna referenduma: Pod pritiskom, islandska vlada je dva puta potpisala sporazum o vraćanju duga uz visoke kamate. Međutim, predsjednik Islanda Ólafur Ragnar Grímsson odbio je potpisati zakone i prepustio odluku narodu.
- 2010. godine čak 93% građana glasalo je PROTIV isplate.
- 2011. godine unatoč novim pregovorima, oko 60% građana ponovno je reklo NE. [1, 2]
- Argument građana: Stav naroda bio je jasan – obični porezni obveznici ne smiju plaćati ceh za pogreške i kockanje privatnih bankara. []
4. Pravni epilog na sudu (2013.)
Slučaj je završio pred
Sudom Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA). U siječnju 2013. godine, sud je donio povijesnu presudu u korist Islanda. Presuđeno je da Island
nije prekršio europska pravila jer europski zakoni o osiguranju depozita nisu predviđeni za sistemski kolaps cijele države i nisu obvezivali državu da jamči za privatne dugove svojim proračunom. [
1,
2]
5. Kako je problem na kraju riješen?
Iako je država odbila platiti dug iz proračuna (novcem poreznih obveznika), Velika Britanija i Nizozemska su na kraju ipak u potpunosti namirene. Novac je isplaćen kroz dugotrajnu
likvidaciju i prodaju preostale imovine same propale banke Landsbanki. Do 2016. godine sve prioritetne tražbine stranih država službeno su namirene iz stečajne mase. [
1,
2,
3,
4]
