Mladi voćaru,
Najpre da ti poželim uspeha u ostvarivanju te ideje.
Ja imam nešto voća, to mi je osnovna, zapravo jedina delatnost, nisam ni u kakvim udruženjima, dakle računaj s tim da nemam nikakva iskustva i da sve što ću napisati pišem samo na osnovu nekog ličnog utiska.
Sudeći po situaciji u Srbiji, dakle u situaciji u kojoj udruženja nemaju neke zakonom regulisane podobnosti (veći potsticaji i slično) udruživanje samo po sebi ne donosi neke benefite.
Teško je ostvariti neku značajno nižu cenu inputa jer se ipak ne radi o enormnim količinama robe da bi se na osnovi količina spustila cena.
Prednost može da se ostvari isključivo kod plasmana robe.
Da bi se ta prednost ostvarila potrebno je da proizvodnja bude najpre masovna (da kupac može da računa na velike količine robe kod vas kao dobavljača)
Ta masovnost je uslov svemu.
Par ili tek nekoliko šlepera robe nije količina koja će velikog kupca opredeliti da vas kao dobavljača stavi ispred drugih, da vam da bolje uslove nego ostalima.
Šta su znaćajne količine za određene kupce se najbolje utvrdi u kontaktima sa samim kupcima, dakle to već sada možeš da se raspituješ.
Druga prednost udruživanja je postizanje ujednačenog kvaliteta robe. Dakle, ako imate istu voćnu vrstu, istu sortu, istog kvaliteta, a to se postiže istom agrotehnikom, i ako to odgovara kupcu, to vas može staviti u bolji položaj.
Osnovno pravilo kod udruživanja, po mom osećaju, je da se udružuju proizvodi a ne proizvođači, tj nije važno da li udruženje broji sto ili tri člana, važno je koliko taj igrač na tržištu, (u ovom slučaju udruženje) može da ponudi robe i kojeg kvaliteta je ta roba.
Svakom kupcu je lakše da pregovara sa jednim dobavljačem, ili sa što manjim brojem njih, nego da juri stotine malih, posebno što se u tom slučaju uvek između kupca i malih proizvođača umetne i još najmanje jedan činilac - otkupljivač.
Ako je udruženje toliko moćno i veliko da dominira na tržištu, ono može da do nekle diktira i cenu, ali za to treba biti stvarno veliki.
Udruživanjem više ljudi (tu sad jeste važan broj članova) se može lakše finansirati (svi daju pa malo i skupi se) marketing (neki sajmovi, obilazak kupcaca, možda sajt, malo štampanog materijala i sl)
Udruženje nekada može i da pregovara ili da vrši pritisak na vlasti (udruženja malinara u Srbiji ugavnom tome i služe) ali za tu namenu se može praviti i ad hoc udruženje kad se javi potreba za tim.
Udruživanje ljudi nije baš jednostavan posao posebno kad se o interesima radi. Tu uvek treba računati na dozu nepoverenja, (ko pregovara u ime udruženja, da li je dobro ispregovarao, da li je moglo bolje i sl) , na dozu nelojalnosti, (ako neko nekome ponudi malo više ili nešto bolje udslove neki će istog trena zaboravi da su članovi udruženje) biti spreman na to da postoje ljudi koji samim stupanjem u udruženje očekuju neku korist od toga...
Da pokušam da rezimiram, ako postoji šansa da se napravi značajna količina proizvoda ima smisla udruživati se, ako te šanse nema verujem da udruživanje ne donosi prednosti.