Autoktone rase zivine
Sve sto je staro autoktono i iz njih su izvuceni savremeni hibridi raznoraznim ukrstanjima.Evo primera.
Primitivna i otporna rasa
No code has to be inserted here.
Piše:Nebojša Antanasijević
Već nekoliko godina ljubitelji živine u Španiji uporno nastoje da zaštite i očuvaju od nestajanja mnoge njihove ugrožene autohtone stare rase kokoši. U tome imaju i dosta uspeha, pa su mnoge stare, gotovo nestale i uglavnom nepoznate španske rase revitalizovane i obnovljene. Jedna je njih je i rasa sobrarbe, svakako među najstarijima, ako ne i najstarija orginalna živina sa područja Pirineja, koja postoji još od antičkog doba. Naziv je dobila po pirinejskoj oblasti gde je ima, mada neki taj kraj Pirinejskih planina nazivaju i drugim imenom Huesca – Uesca.
Sobrarbe kokoši su bile na rubu nestanka zbog meleženja sa običnom i hibridnom živinom, ali i zbog smanjenog interesovanja odgajivača. Da se 1995. godine u njihovo očuvanje nije uključila “Fondacija Pirineja” zadužena za ruralni razvoj te oblasti, danas bi sobrarbe bile gotovo sigurno još jedna nestala rasa.
Traganje
Za očuvanje sobrarbe živine, u ime fondacije, bio je zadužen Azon Ricardo, koji je u ovaj projekat uključio i naučnika dr Amadeu Francesha. Sa njim je zajedno obilazio pirinejska planiska sela, da bi pronašli retku čistokrvnu živinu sobrarbe, kojoj su ispitivali gensku strukturu, a potom i uspeli da formiraju prava matična jata. Uspeli su tako da na dvadesetak mesta umatiče pokoji pravi primerak sobrarbe živine. Prvo su pronašli sačuvane čiste primerke u pšeničnoj i crnoj crveno vratnoj boji, a tokom daljeg rada i još četiri boje koje su selekcijom danas uvrštene u zvanični standard sobrarbe živine.
Njih dvojica su 1998. godine objavili detaljan članak o ovoj rasi u španskoj reviji “Arhiva za životinje”. Poseban pomak učinjen je 2002. godine kada je formirano udruženje odgajivača sobrarbe živine, koje deluje u tri provincije pirinejske oblasti Aragones i ima oko tridesetak članova.
Popis broja čistokrvnih grla sobrarbe živine izvršen je 2005. godine. Bilo je oko 550 primeraka koji su zadovoljili kvalitetom, a smatra se da im je broj do danas udvostručen. Vlada provincije Aragon uključila se u projekat i angažovala stručnjake iz Instituta za prehrambenu tehnologiju Katalonije da budu prisutni na prvoj izložbi u Sarineni, gde su bile izložene sobrarbe kokoši. Oni su savetima davali smernice za dalji odgoj i selekciju. U centralnoj biblioteci oblasti Huesca pronađene su fotografije živine sobrarbe stare preko tridestak godina tako da će i one biti smernica za dalji rad odgajivača.
Karakteristike
Živina sobrarbe je seoska kokoš primitivnog, rustikalnog tipa, izuzetno otporna, prilagodljiva i ekstremnim klimatskim promenama. Veoma je laka za gajenje u prirodnoj sredini, na ispustu. Petlovi su teški 2,5 – 3 kg, a koke 2 – 2,5 kg. Nosivost im je osrednja, oko 170 jaja godišnje, koja imaju ljusku kremaste boje i masu od oko 55 grama. Ono što je posebnost rase je mala ćubica iza proste kreste, koja više nalikuje čuperku, pogotovu kod petla, dok je u koka nešto bujnija i liči na malu ćubicu. Rep nose uspravno, gotovo pod uglom od 90 stepeni.
Standard je izrađen 2000. godine i priznaje šest boja kod ove rase. Crna crveno vratna: kod ženki vrat je poprskan crvenom bojom, ostalo perje je crno. Kod petla su vrat, leđa i srpna pera u sjajnoj žuto crvenoj boji, a ostalo perje crno. Plava žuto vratna: kod ženki vrat je poprskan žutom bojom, ostalo perje je crno, dok su kod petla vrat, leđa i srpna pera u sjajnoj žutoj boji, a ostalo perje crno. Pšenična: koke su u boji pšenice (slame), vrat im je nešto tamniji, i imaju malo crnila na krajevima krila i repa. Petao je tamniji metalne crveno jarebičaste boje koja podrazumeva crne grudi, stomak, i rep. Svetla: bela živina sa crnom bojom na vratu, krajevima krila i repu. Graorasta: prava graorasta boja sa malom primesom žućkastih tonova na vratu koka, a kod petlova ih ima i na leđima i srpastim perima. Bela: čisto bela živina.