Drvo ne bih sekao jer po sumi koja okruzuje imanje ima na 100-tine kubika onoga sto se tu zove "suvari" - grane i debla koja sama padaju i stoje vec osusena.
Ovako su radili i američki Indijanci. Čak su i za gradnju i izradu drvenih predmeta koristili mrtvo drvo. Nije svako mrtvo deblo odmah trulo i neupotrebljivo, nađe se i po koje zdravo. Osim što njegovom eksploatacijom ne sakatiš "pluća" Majke Zemlje prednost je i u tome što takvo drvo ne treba da čekaš da se osuši već može odmah da se obrađuje.
Ja bih se ipak složio sa autorom prethodnog posta da su nafta i plin još uvek zakon, a kada je ponestane(postane preskupa) moj izbor bi bio eksploatacija ljudske i životinjske potezne sile za obradu zemlje i kratke transporte(zaprežna kola, bicikli, zaprežna i ručna oruđa...) Za duže staze moj izbor je železnica. U budućnosti će se valjda više i ulagati u elektrifikaciju i u opšte usavršavanje železnice.
Što se tiče proizvodnje električne energije za domaćinstvo, ne znam za šta ti treba, ako je samo za rasvetu, kompjuter i televizor onda je dovoljna i ona daleko jeftinija varijanta oprobana na vojvođanskim salašima - jedan ogromni akumulator ili čak dva, komplet uređaji(rasveta, tv, frižider...) iz autobusa i još povežeš te akumulatore sa jednim alternatorom, kaiševi, remenice, bla, bla jedan dobar stub i propeler na njega, čisto malo vetar da dopunjava te akumulatore kad ga ima. Za kuvanje šporet "Smederevac", "Slavonac", "Susler" itd... a leti plinski rešo ili kotlić na sred dvorišta.
Pre nepunih sto godina naši stari su bili energetski nezavisni, pa nisu koristili ni drvoplin ni druge fensi zajebancije. Bojim se da je to preveliko ulaganje u startu i skupo održavanje. Ne znam za dole, ali u Vojvodini je znoj ljudski i konjski oduvek bio pogonsko gorivo No 1. U Kikindi su mlinovi radili na konjsku vuču jer ovde nema vodotokova za vodenice, a i vetrovi u ovoj obešumljenoj ravnici imaju u glavnom rušilačku snagu. U Padini su duboki bunari izvlačili vodu na konjsku ili volovsku vuču jer vode nema na dubinama manjim od 60 metara... U tom pravcu bih i ja prvo pogledao u potrazi za osnovnom pokretačkom silom budućnosti.
Pre dve nedelje smo u Severnom i Srednjem Banatu imali totalni saobraćajni kolaps do te mere da u nekim selima nisu mogli ni mrtve da sahranjuju jer pogrebnikov auto ne može da priđe groblju. Sve to zbog snega koji bi pre samo pedesetak godina bio sasvim normalna pojava koja ne bi imala uticaja na svakodnevnicu običnih ljudi.
Mi smo glupa civilizacija. Prvo trošimo ogromne količine skupih fosilnih goriva da očistimo sneg sa puteva da bismo mogli da se tim putevima vozikamo smešnim vozilima, točkašima koji troše skupa fosilna goriva i koji tom prilikom svakako ne idu brže od zaprege umesto da jednostavno koristimo konjske sanke u takvim prilikama.
Kako Rusi nemaju tih problema sa snabdevanjem u snežnim mećavama? Zato što još uvek nisu potpuno izbacili iz upotrebe životinjsku vuču. Za vreme drugog svetskog rata su dobili bitku za Moskvu tako što su doveli sibirsku diviziju u pojačanje. Tada su kosooki Samojedi, Tunguzi i ostali na sankama sa psećim zapregama sa pepeškama i karabinima u rukama isprašili nemačke tenkove koji su tada bili poslednja reč tehnike.
Sanke na konjsku vuču su odigrale ključnu ulogu u Snabdevanju Lenjingrada preko smrznutog jezera Ladoga tokom opsade.