Koliko je meni poznata situacija u godinama iza 2. svetskog rata bilo je koza previše za kapacitet teritorije.
I mislim da nije bio zakon o zabrani držanja koza, nego o zabrani ispaše na šumskom terenu.
I pošto se sva makija i šikara tretirala u šumu, onda se smanjio potencijal gde se moglo držat koze.
Generalno se radilo o brdskom kraju, ravnica nije imala tih problema, jer nije ni imala toliko koza.
Teško si danas može predstavljat kako su površine, koje su danas loše livade u ono doba bile njive, a kosilo se na parcelama, koje su decenijama pod šumom.
I u tim uslovima bilo je nezamislivo, da se može prikupit dovoljno krme za toliko koza, da bi se mogle držat u štalama.
Normalno, i tehnologija je bila daleko od današnje.
Koza je i štetna i korisna, a obaveznoi ju moraš držat u kontroliranim uslovima (ogradi). Problem je često i pitanje vlasništva zemlje u tim prostorima, jer dolazi do konflikta između vlasnika zemlje i kozara, koji bi koze držali i pasli bez pitanja i naknade.
U razvijenim zemljama ima stada koza, koje se mogu unajmiti da ti očiste neku parcelu, pa vlasnici imaju ugovore sa njihovom elektroprivredom i sl.
Ako bi se došlo do iznosa, koje se potroši za održavanje trasa dalekovoda, mogli smo tek imat dikusiju o tom predmetu.
I bilo bi mnogo vlasnika koza, koji bi za mali dio tog novca investirali u opremu za držanje koza pod kontrolom (pokretne elektro mreže itd.).