Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu

diklofen

Član
Učlanjen(a)
24 Jan 2009
Poruka
11.947
Lokacija
J.Tomić
Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (1)
Banatleži na jugoistoku Panonske nizije i danas ga dele tri države: Rumunija(18.945km²), Srbija (9.307km²) i Mađarska (217km²). Njegova ravnica jenaseljena kontinuirano, od stvaranja čovečanstva do današnjih dana. Kada jeBanat pripao Habzburškom carstvu, počela je da se intenzivno razvijapoljoprivreda i sa njom uporedo poljoprivredna mehanizacija. Industrijskarevolucija nije zaobišla Banat, jer su se neposredno posle otkrivanja parnihmašina, one pojavile na ovim prostorima. Sa razvitkom agromehanizacije, nabanatskim poljima su već u XIX veku radile poljoprivredne mašine svih najvećihproizvođača sveta.Proterivanje Turaka
Posle proterivanja Turaka iz Banata 1716-1718. godine, granica se pomerila naDunav i oslobođena teritorija Banata je pripojena Austriji kao posebna krunskaoblast. Dugogodišnji ratovi, vođeni između Austrije i Turske za prevlast nadTamiškim Banatom, ostavili su teške posledice i duboke tragove. Zemlja je bilaopustošena i zaparložena. Ogromna prostranstva su prekrivale neprohodne močvare,a epidemije malarije, kuge, kolere i trbušnog tifusa su dodatno kosilestanovništvo. Veći deo naroda se razbežao i odbegao i samo je malostarosedelaca Srba i Rumuna ostalo. Za veliku vrednost ovog zemljišta znao jeprinc Eugen Savojski, pobednik u mnogim bitkama i “car na bojnim poljima”. Osimšto je bio vojnik, on je bio izuzetno mudar državnik, diplomata i savetnik tricara, Leopolda I, Josifa I i Karla VI. Ostale su zapamćene njegove reči upućenecaru Leopoldu I.
“Ja ću vam govoriti o jednoj zemlji koju vi ne poznajete, o kojoj niste čuli.Ja sam tu zemlju video, ja sam po njenoj masnoj, teškoj crnoj zemlji jahao, jasam tamo svoje bitke vodio i voleo bih da mogu kroz nju da jašem kao njengospodar. U toj zemlji ne leži samo hleb za mnogo hiljada ljudi, u toj zemljije i rad za mnogo nezaposlenih ruku. Ta zemlja čeka na Vas Vaše veličanstvo! Viimate u carstvu mnogo ljudi koji su gladni i željni zemlje, poklonite tu zemljunjima. Poklonite im i stvorite im novo carstvo, ne sa mačem kako se stvarajucarstva, nego sa ašovima i plugovima!”
Grof Florimund Mersi
Zbog zapuštenosti banatske pokrajine, bečki ratni savet i dvorska komora saguvernerom Banata, generalom Klaudijem Florimundom Mersijem, bili su prinuđenida izrade plan uređenja Banata. Osnovne odrednice su bile – vojna i političkauprava i brzi privredni preporod Banata. Grof Kolovrat je rekao: “Dvor nećegubiti ni vreme, ni priliku da Banat dovede u stanje procvata”.
Grof Florimund Mersi je dobro znao da do brzog privrednog preporodaBanata može doći samo masovnom i organizovanom kolonizacijom Nemaca, koji subili dobre zanatlije i uz to su bili odani bečkom dvoru. Nemci su kolonizovaninajviše iz južnih nemačkih pokrajina. Oni su u Banat stizali Dunavom na malim,drvenim lađama zvanim “ulmske kutije”. Put od Ulma do Pančeva, dug 1.500 km,trajao je oko dva meseca i bio je veoma naporan, jer je u svakoj lađi bilo od150 do 200 ljudi. Prvi kolonisti su došli u Banat već 1718. godine. Ubrzo jeTamiški Banat postao obećana zemlja siromasima širom Evrope. Država je podprivilegovanim uslovima naseljavala Nemce zanatlije, koji su bili prvih desetgodina oslobođeni svih poreza. Ostalim naseljenicima je bio obezbeđen prevoz,besplatan plac i materijal za izgradnju kuće, oruđe za obradu zemlje ivišegodišnje poreske povlastice. Bečka komora je, želeći da od Banata stvorizlatni carski rudnik, osim Nemaca naseljavala i druge narode, Italijane iŠpance koji su bili nosioci potpuno nove privredne grane na ovim prostorima –svilarstva. Italijani su, osim proizvodnje svile razvili veoma uspešno iproizvodnju pirinča. Iz drugih krajeva austrijske carevine i Evrope,doseljavali su se u Banat i drugi narodi: Česi, Slovaci, Rumuni, Srbi, Mađari,Bugari, Jermeni i Cincari. Razlozi njihovog naseljavanja su bili ekonomskeprirode, rađeni sa ciljem da se u Banatu pokrene zaostala privreda. Nosiociprivrednog razvoja su ipak bili Nemci, koji su sa sobom iz zapadne Evropedoneli najsavremenija oruđa za industriju i zemljoradnju.
Pored izgradnje puteva, počela je regulacija reka i odvodnjavanje poplavljenihpovršina. Država je velika sredstva uložila u regulaciju Begeja, koji nije imaoustaljeno korito i plavio je više od 20.000 kj. zemlje u središnjem delupokrajine. Prokopavanjem novog kanala između Temišvara i Zrenjanina (Veliki Bečkerek)1728-1760. godine, stvoreni su uslovi za brodski saobraćaj, koji je bioizuzetno važan za trgovinu i protok roba između dva najveća grada Banata.Pokrenuta je poljoprivreda, zemlje za obradu je bilo na pretek, pa ipak su sestanovnici Banata radije bavili stočarstvom nego poljoprivredom. U to vreme seod svih austrijskih pokrajina, sa banatskih prostora najviše izvozilo stoke uevropske države. Upravnici Banata, Engelshofen i Perlas su bili protivnaseljavanja Nemaca, jer su smatrali da bogatstvo pokrajine leži u stočarstvu istočnoj trgovini i da, ako pašnjaci budu pretvoreni u oranice, to će biti naštetu stočarstva. Državni savet, a posebno carica Marija Terezija je bilaneumoljiva i nije htela da odustane od naseljavanja Nemaca i svoje namere daBanat pretvori u žitnicu carevine.
Sesija
Vladavina Marije Terezije, poznata u istoriji kao “Terezijanska epoha”, bila jeduga punih četrdeset godina i zapamćena je po dubokim i korenitim reformama.Status banatskih kmetova je regulisao urbar Marije Terezije iz 1767. godine, pokome je regulisan status podložnika. Određene su dužnosti i obaveze i veličineposeda kmetova. Po feudalnim zakonima apsolutističke države, vladar je bioisključivi vlasnik zemlje, a kmetovi su bili samo plodouživaoci, koji su oddržave uzimali u zakup jednu sesiju zemlje, koja je iznosila 24 kj oranica, 6kj livada, 3 kj pašnjaka i 1 kj okućnice, na koji su plaćali porez opštinskim ikomorskim službenicima. U neuređenim administrativnim i katastarskim uslovima,opštinski kneževi i državni činovnici su često zloupotrebljavali svoj položaj,pa je bila uobičajena slika sukoba i svađa.
Lep primer imovinskog stanja seljaka Banata, opisao je revizor južnog BanataJohan Jakob Erler 1774. godine: “Srbi imaju kuće i skloništa za stoku boljanego Rumuni, imaju veća i uređenija imanja i bolje brinu o životinjama. Oni seintenzivnije bave poljoprivredom nego Rumuni, pa zato i raspolažu većom količinomoruđa. Kod Rumuna najveće selo od četiri stotine porodica ima sto plugova, aistovremeno, Srbi sigurno imaju tri stotine plugova. Rumuni imaju taljige(zaprega sa jednim konjem), a Srbi imaju kočije (zaprega sa dva konja). Brojseljaka sa volovskim kolima je podjednak. Isto tako treba primetiti, da malibroj seljaka raspolaže sa nekom malo boljom drljačom. Umesto toga svi koristeveći snop bodljikavog grmlja sa upregnutom stokom ispred grmlja i tako drljajuugar.”
Velikokikindski privilegovani distrikt
Distriktje osnovan 1774. godine i sastojao se od deset srpskih graničarskih sela. Poprivilegiji Marije Terezije, zemlja je data na korištenje i uživanje graničarima,a ne u vlasništvo. Bila je katastarski izmerena i podeljena u sesije. Graničarisu plaćali obavezan porez i desetak, ali su bili oslobođeni kuluka, za razlikuod kmetova koji su živeli van Distrikta. Po popisu iz 1778. godine uVelikokikindskom distriktu, gde su živeli većinom Srbi, izbrojano je samo 408plugova na 2.613 domaćinstava, a veći deo tih plugova je država dala seljacima.Iz ovog podatka se takođe vidi, da su se seljaci, Srbi i Rumuni, rađe bavilistočarstvom i proizvodnjom vune jer su od nje imali bolje prihode.Intenzivnijom poljoprivrednom proizvodnjom su se najviše bavili Nemci, koji sui bili najvičniji poljoprivredi na teritoriji Banata.
Druga kolonizacija
Druga kolonizacija Nemaca, sedamdesetih godina XVIII veka, donela je najvećipomak u agrarnoj mehanizaciji, jer su oni sa sobom iz zapadne Evrope donelimnogo savremenije plugove sa gvozdenim raonikom i crtalom, koji su se kasnijeuspešno proizvodili u državnim železarama jugoistočnog Banata, Oravici iRešici. Starosedeoci su se tih novih plugova pribojavali, jer nisu znali njimada rukuju i zbog toga je poljoprivredni i tehnološki napredak tekao sporo ipolako. Godišnje se oralo dva puta, a dubina oranja je bila svega desetaksantimetara i zato su bili slabi prinosi. Naši seljaci su koristili zastarelidvopoljni sistem obrade zemlje, što je u praksi značilo da su zemlju svakedruge godine odmarali. Nemci su koristili tropoljni sistem obrade (dve godinesu radili zemlju, a treće je odmarali) koji je bio mnogo bolji, jer je zemljabila bogata i plodna i davala je velike prinose.
Josif II isprobavao nove plugove
Car Josif II, reformator, čiji je glavni životni moto bio “sve za državu, ništapreko naroda”, bio je vrlo nezadovoljan što Banaćani teško prihvatajutehnološki napredak. Koliko je mnogo Mariji Tereziji i njenom najstarijem sinu–suvladaru Josifu II stalo da razviju poljoprivredu u Banatu, veoma slikovitopokazuje primer da je Josif II sam isprobavao nove plugove. No, i pored svihnastojanja bečki dvor nije uspeo da industriju i poljoprivredu Tamiškog Banatapodigne na željeni nivo. Razloge lošeg stanja u Banatu je najbolje opisao samcar Josif II koji je u tri navrata boravio u pokrajini. “U Banatu vladanajkorumpiraniji sistem, nema privređivanja koje je štetnije od ovog, u svetuse nigde ne nalazi toliko lenjih i pokvarenih činovnika kao tu.” Smatrao je dau Banatu nivo privrede nije mnogo bolji, nego u vreme turske vladavine.
Zbog toga je on predložio preuređenje pokrajine i prodaju komorskih dobara.Njegov predlog dugo nije bio prihvaćen od strane državnog saveta. Zbog velikogpritiska ugarskog plemstva, 1779. godine Tamiški Banat je pripojen Ugarskoj ipodeljen na tri županije: Krašovsko-severinsku, Tamišku i Torontalsku.

.Svakoga dana objavljivaću po jedan deo ove priče našeg poznatog autora Sabo Jožefa.

 
Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (2)
Banat – žitnicacarevine
Banatskiurbar
Sa inkorporacijom Banata Ugarskoj, došlo je do uvođenja Banatskog urbara 17.oktobra 1780. godine koji je regulisao odnose kmetova sa državom, odnosnovlastelom. Po urbaru, vlastelin je seljaku davao u zakup oranice, pašnjake ilivade, koje je on plaćao kulukom, a mogao je svoje obaveze i novcem daotplati. Kmet je za jednu sesiju zemlje plaćao godišnji porez kulukom bezzaprege 104 dana, a sa zapregom 45 dana. Osim toga, kmet je morao svomgospodaru da daje desetak od proizvedenih poljoprivrednih proizvoda – hrane,vina i stoke. Novi urbar je podešen tako da odgovara vlasteli, ako bi došlo doprodaje banatskih komorskih poseda. Banat je pripojen Ugarskoj, ali posedi nisubili dati mađarskom plemstvu kako se to želelo. Po preporuci Josifa II idržavnog saveta, posedi su podeljeni u četiri kategorije po vrednosti i tako sustavljeni na licitaciju i prodaju. Na osnovu te odluke, došlo je do prvelicitacije 1. avgusta 1781. godine u Beču, za imanja čija je vrednost prelazila30.000 forinti, a imanja manje vrednosti su prodavana u Temišvaru. Do 1783.godine na javnim licitacijama su prodata 164 banatska poseda. Kupci ovih imanjasu bili jermenski, grčki, cincarski, srpski i mađarski bogataši i trgovci, kojisu ovom kupovinom istovremeno dobili plemićku titulu i postali plemići.

Baćanji, Čekonić, Dadanji…
Na banatske posede su došle porodice: Baćanji, Čekonić, Dadanji, Đurković-Servijski,Karačonji, Kiš, Lazar, Marcibanji, Moska, Nako, Nikolić, Sisanji i druge.Namere Josifa II su bile izuzetno dobre, ali nove spahije nisu opravdale očekivanjabečkog dvora. Dvorska kancelarija je bila prepuna žalbi na račun vlastele, kojaje maksimalno iskorištavala i ugnjetavala svoje kmetove. Mnogo puta su spahijeizgovarale bahate rečenice slične ovoj, koju je izrekao Đorđe Đurković deServijski, gospodar od Turske Kanjiže (Novi Kneževac): “Car je gospodar u Beču,a ovde sam ja”. Zbog teških zlostavljanja, uzurpiranja i otimanja najboljezemlje od kmetova, došlo je do masovnih kmetskih pobuna, pa i do ubistavaspahijskih provizora. Veoma nezadovoljan ovakvim stanjem na spahilucima uBanatu, Josif II je obustavio dalju prodaju komorskih dobara.
Nastavljajući uporno svoju reformatorsku politiku, Josif II je ukinuoinstituciju kmetstva 22. avgusta 1785. godine. Po novom zakonu, kmet se nijevezivao za zemlju i imao je pravo na ličnu slobodu. Uprkos mnogobrojnim postojećimproblemima u novoosnovanoj Torontalskoj županiji, zemljoposednici su na svojimspahilucima uneli mnoge novine u poljoprivrednu proizvodnju i uveli uzgajanjenovih poljoprivrednih kultura. Prilagodili su poljoprivrednu proizvodnju nasvojim imanjima, odnosno zemlji koju su izdavali u zakup, pa su pored veomarentabilnih žitarica, počeli da uzgajaju i duvan, koji im je donosio ogromneprihode. Zbog specifične proizvodnje duvana, spahije su na svoja imanjanaseljavali mađarske bezemljaše. U Banatu su jedna za drugom nicala baštovanskanaselja i sela kao što su Rabe, Majdan, Budžak, Filić, Tervar, Terjan(Lerincfalva), Vrbica, Banatski Monoštor (Monostor), Imretelek, Morotva, Padej,Sajan, Jazovo, Rusko selo (Kis Orosz), Novi Itebej (Itabej), Nova Crnja (MagyarCsernye), Toba, Torda i druga.

Kosidba žita srpom, kosom…
Bečki dvor nije odustajao od zacrtane politike – da od Banata napravi žitnicuEvrope. Na veleposedima se najviše sejalo žito, zob, raž i napolica, aproizvodio se i kukuruz i veoma malo krompir. Od poljoprivrednih radova jenajznačajnija bila vršidba žita koja je trajala od leta do kasne zime, a čestoi do samog proleća. Na ovim prostorima, tehnika vršidbe žita se nije menjalavekovima i obavljala se srpom i kosom i zato je bio veliki problem požnjetivelike površine. Kosidba žita srpom je tražila više radne snage, no imala je isvojih prednosti – slama se malo lomila i koristila se za pokrivanje kuća. No,to je izazivalo česte požare. Zato je Josif II 1787. godine izdao naredbu kojomje zabranjeno pokrivanje kuća slamom i trskom, nego isključivo šindrom icrepom. Sa povećanom proizvodnjom žita krajem XVIII veka, zbog nedostatka radnesnage sve se više koristila kosa, kojom se ubrzavala vršidba žita. Za jedan dansu kosom dva nadničara mogla da pokose jedno katastarsko jutro žita. Pošto jebilo nedovoljno radne snage, za vreme vršidbe su spahije primoravale kulukomsvoje kmetove da im rade žito i nisu vodili računa kada će kmetovi ovršitisvoje njive.

Vršidba konjima
U Torontalskoj županiji, bez Banatske vojne granice, 1787. godine, je bilo139.130 stanovnika, a to nije bilo dovoljno za obavljanje poljoprivrednihradova i zato je iz drugih krajeva Ugarske dolazila u vreme sezone najamnaradna snaga, koja je plaćana najčešće u naturi. Žito se vršilo na pripremljenomguvnu prečnika od 10 do 15 metara sa volovima, ili konjima koji su terani ukrug. Volovi nisu bili podesni za vršidbu jer su bili spori i svojim izmetom suprljali izvaljeno seme. Konji su bili omiljeniji jer su bili brži. Na guvnu jebilo upregnuto od dva do deset konja i skidane su im potkovice da ne bi lomiližito. Ipak je vršidba trajala mesecima. Žito se dopremalo u spahijske ambare,ili u žitne jame. Sa manjih površina, žito se vršilo mlaćenjem sa drvenimmlatilicama i narod je to zvao “nemačko vršenje”, jer su tako Nemci vršilisvoje žito.
Žita je bilo na pretek i izvozilo se u sve krajeve Austrije i Ugarske i u najvećedržave Evrope, a preko Turske je stizalo čak i do Egipta. Najveći trgovačkicentar je bio Novi Bečej (Turski Bečej), gde su bili izgrađeni veliki žitnimagacini. Odatle se Tisom brodovima žito prevozilo u unutrašnjost zemlje i doJadranskog mora u pristaništa Rijeke i Trsta. Nove spahije su se sa maloulaganja naglo obogatile od plodne banatske zemlje koja je davala odličneprinose. Na posedima od više hiljada katastarskih jutara prosečan prinospšenice je iznosio 500–600 kg. po katastarskom jutru. Za žitom je bila sve većapotražnja i zato su svake godine povećavane zasejane površine. Zastarelompoljoprivrednom mehanizacijom, velike površine se nisu mogle odgovarajuće obrađivati,pa je teška banatska zemlja drvenim plugovima preoravana do samo desetaksantimetara.

 
Do sada sam postavio samo par tema i to u oglasima.Ovo mi je prevashodno bio cilj da se vidi kako je nekad bilo skoro isto kao sada.Ko je pažljivo pročitao prvi deo jasno se vidi da je nekad poljoprivreda patila zbog korumpiranih zvaničnika vlasti.U drugom delu se vidi da je poljoprivreda bila na lošim granama zbog loše opremljenosti poljoprivrednika.To se sve dešava i danas samo malo modernije.
Ima još 12 delova u kojima će te takođe kroz praćenje istorije pratiti i sadašnji tok poljoprivrede.
 
Немојте да вас завара податак о малом приносу жита у просеку. Тада се порез плаћао и по вредности и величини поседа и по приносу летине и броју стоке.Људи ко људи,да би ћесарево и властелиново било што мање мало су и заобилазили истину.Било је и глобе и25 батина и робије и ...како се коме заломило.Један од мојих чукундедова је требао да дебело робија због такве хм.јелда али само захваљујући познавању једног ,за тадашњег високог царског чиновника, врло непријатног податка тај чукундеда је прошао само плаћањем велике глобе и: мир мир нико није крив.Било је година када је принос ОВРШЕНОГ зрна жита био и преко (прерачунато у садашње мере) 1200 кила.

Није ми намера да полемише ни са ким.
 
Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (3)
Banat – žitnicacarevine
Posebnou Engleskoj
Krajem XVIII veka u zapadnoevropskim zemljama, posebno u Engleskoj, postignutje veliki napredak u proizvodnji poljoprivrednih mašina i drugih oruđa za rad.Stvorena je parna mašina, koja će kasnije imati veliku ulogu u tehnološkom iindustrijskom razvoju čovečanstva. Napravljeni su novi čelični plugovi, aengleske firme Barel (Burrell), Garet (Garrett) i Rensom (Ransome) su se takmičileu proizvodnji i osvajanju evropskog tržišta. Car Josif II je uveo niz reformiradi unapređenja države, u cilju priključenja austrijske carevine industrijskirazvijenim državama. On je 5. januara 1786. godine izdao Naredbu o katastarskompremeru zemlje, koji je urađen 1787. godine zajedno sa prvim popisomstanovništva. Popis je izazvao negodovanje plemstva, jer se po njemu saznaloimovinsko stanje svih stanovnika države.

Prosvećivanje naroda
U Torontalskoj županiji su vlasti izdale naredbu sreskim načelnicima da uče iprosvećuju narod o savremenoj poljoprivrednoj proizvodnji, po knjizievangelističkog sveštenika Samuela Tešedika, koja se pojavila 1786. godine.Samuel Tešedik je u svojoj knjizi opisao prednosti đubrenja i plodoreda. Mnoginaučnici su pisali knjige na tu temu i učili narod, jedan od njih je bio iLajoš Miterpaher.
U Banatu su Nemci, od svih naroda bili najnapredniji u ratarstvu i stočarstvu izato je županija izdala naredbu roditeljima drugih narodnosti, koji imaju višemuške dece, da jedno dete moraju dati za slugu u nemačke porodice, da bi tamonaučilo savremeni način obrađivanja zemlje i štalsko gajenje stoke. Ova naredbaje samo delimično uspela i to samo kod porodica koje su bile malo prosvećenije.Obrazovanju naroda priključili su se i veleposednici. U državnim okvirima, prvije osnovao poljoprivrednu školu “Georgikon” na svom imanju u Kesthelju ĐorđeFeštetić 1797. godine. Banaćanin Hristifor Nako iz Velikog Sent Mikloša je biodrugi 1799. godine. Nako je svake godine na svom imanju školovao 12 dece sasvog imanja. Za ostale učenike, iz drugih krajeva Banata škola je bilabesplatna, deca su dobijala stan i hranu, a nastava je tekla na rumunskom, nemačkomi mađarskom jeziku. Ova škola je sa mnogo problema radila do 1846. godine, dabi 1855. godine bila konačno ukinuta.

Oslabljena Austrija
Banatska privreda i poljoprivreda su uzdrmane izbijanjem rata između Austrije iTurske koji je počeo 9. februara 1788. godine. Glavni štab austrijskih jedinicaje bio u Temišvaru. U ratu je učestvovalo oko 180.000 austrijskih vojnika, anjihovu ishranu je obezbeđivalo stanovništvo Banata. U ovom ratu, sramnom poAustriju, zbog čestih upada Turaka u južni Banat, došlo je do velikih razaranjai iz tih krajeva je izbeglo preko 40.000 ljudi u druge krajeve Ugarske. Pljačkaškiodredi turske vojske su uništili 147 sela. Krajem januara 1790. godinesklopljen je tursko-pruski savez, u Parizu je pala Bastilja, i usamljena,oslabljena Austrija je doživela ogromne ratne gubitke i priželjkivala je mir,dok se ugled teško bolesnog cara Josifa II rušio. Iskoristivši velikonezadovoljstvo stanovništva koje je bilo na rubu revolucije, mađarska vlastelase otvoreno pobunila, carev brat Leopold ga je napustio i ostao u Firenci,njegov ministar Kaunic je odbio da ga vidi i nije ušao u njegovu bolesničkusobu godinu dana. Car je shvatio da više niko ne želi da ga sluša i formalno jepovukao 30. januara 1790. godine gotovo sve svoje reformatorske zakone. JosifII, veliki reformator, ali i neshvaćeni car bez mnogo moći je umro potpuno sami ostavljen od svih 20. februara 1790. godine. Turci su se povukli iz južnihdelova Banata potpisivanjem mira u Svištovu 4. avgusta 1791. godine.

Gladne godine
Država je na mesto odbeglog i izginulog stanovništva u južni Banat ponovonaselila Nemce i Mađare, kojima je pored pomoći oko izgradnje kuća podeljeno264.169 katastarskih jutara komorske zemlje. Nove doseljenike su čekale i drugenedaće. Zima 1793-94. godine je bila izuzetno jaka bez kiše i snega, a u prolećei leto su nastupile velike vrućine praćene sušom. Usevi su bili izuzetno loši,ili uopšte nisu nikli. Pšenica je bila visoka od 20 do 40 cm, a po jutru nijerodilo više od 100 do 200 kg. Velikokikindskom Magistratu je 2. jula 1794.godine prijavljeno da je suša tako velika, da u selima Melenci, Taraš, NovoMiloševo (Karlovo) i Kumane, ratari neće dobiti od žetve ni seme koje su unjive posejali. Selo Iđoš, kraj Velike Kikinde je, na primer, pre oveelementarne nepogode važilo za bogatije selo, iako nije imalo najkvalitetnijuzemlju.
Seljaci su se, pored zemljoradnje, najviše bavili stočarstvom. U vlasništvu 318porodica je bilo 800 konja, 900 volova, 704 krave, 6.089 ovaca i 50 svinja.Uzastopne sušne godine, posle kojih su sledile kišne praćene stočnom zarazom,dovele su stanovništvo do ivice gladi. Država je sve učinila da ovo ublaži istanovnicima je iz državnih rezervi delila hranu za preživljavanje. Ipak su semnogi doseljenici vratili u svoj nekadašnji zavičaj. Seljaci su od državedobili i besplatno seme žita i kukuruza za setvu, ali je i od toga jedan deopotrošen za ishranu. Zbog “gladnih” godina u Banatu, država je insistirala navećoj upotrebi krompira, koji je do tada za ishranu koristilo samo nemačkostanovništvo. Banat je 1797. godine pogodila još jedna velika nedaća, najezdaskakavaca je pričinila ogromne štete i uništila useve.

Industrijska revolucija
Dok su Banaćani krajem XVIII veka vodili svoje bitke sa elementarnimnepogodama, štetočinama i bolestima, u Engleskoj je počela industrijskarevolucija. Sve više su se primenjivala nova tehnološka dostignuća u industrijii poljoprivredi, što je izazivalo negodovanje radničke klase.
Prvi samohodni parni plug je proizveo Edžvort 1770. godine, a njegov plug suunapredili Vat, Bojdel, Ceresa i Maršal. Džems Vat je 1783. godine usavršio ipatentirao parnu mašinu, koja je, zahvaljujući svojim tehničkim mogućnostima,dobila univerzalnu primenu u industriji. U poljoprivredi je najveći izum bilavršalica Škotlanđanina Endrjua Majklija, napravljena 1785. godine. On je prviupotrebio rotacioni bubanj sa udarnim šinama i zupcima.
U Mađarskoj je sveštenik Ignjat Martinović konstruisao vršalicu koja senažalost nije proširila, a zapamćena je kao kuriozitet svoga vremena. Prvavršalica u Ugarskoj se pojavila 1802. godine na imanju barona Lilijena u Erčiju,koju su sluge upalile iz bojazni da će ostati bez posla. Baron Lilijen je bionajnapredniji veleposednik svoga vremena. On je na svom imanju imao najboljesejalice i druge poljoprivredne mašine i među prvima je uveo plodored i stajskođubrenje svojih njiva. Trebalo je da prođe dosta vremena da se novi tehničkiizumi iz Engleske prošire na evropski kontinent.
Opremljenost Banaćana poljoprivrednom mehanizacijom početkom XIX veka najbolje ćepokazati naredni primeri. Na imanju Zagrebačkog kaptola u Biledu je 1802.godine, od oruđa za rad bilo samo 5 plugova, nekoliko rešeta i 7 zaprežnihkola. U južnobanatskoj Vojnoj granici je nadvojvoda Ludvig 1808. godine, zbogoporezivanja, pobrojao 5.447 plugova, od kojih je najviše bilo drvenih. UVojnoj granici je 1817. godine u 20.497 kuća bilo 12.168 plugova i 1.909 drljača,od kojih samo 77 sa ”gvozdenim zubima“.

 
vrsalice.jpg

vrsalica.jpg

zetelica.jpg


---------- Poruka napisana 01-12-11 u 14:34 ---------- Prethodna poruka je 30-11-11 at 15:47 ----------

[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (4)[/h] [h=3]Banat – žitnica carevine[/h] Trgovina žitom
Duh Francuske revolucije je zahvatio i uzdrmao feudalni poredak. Dolazak Napoleona na vlast i početak njegovih osvajačkih ratova od 1796. do 1815. godine izazvali su i ekonomski poremećaj na svetskom tržištu. Došlo je do velikih potraživanja hrane i zbog toga se proizvodnja žitarica u Banatu još više povećala. Trgovina žitom je bila među najunosnijim poslovima, kojima su se bavili veletrgovci, Grci, Cincari i Srbi. Žito se kupovalo širom Banata u velikim trgovištima Žombolju, Kikindi, Temišvaru, Zrenjaninu i Pančevu. Najveći trgovački centar je ostao Novi Bečej, iz čije je luke godišnje isplovljavalo do tri stotine lađa, sa tovarom od milion požunskih merova žita. Pored žita, najtraženiji artikal je bio duvan. Iz Segedinske luke je 1794. godine isplovilo četrdeset lađa prepunih banatskog duvana i odvezlo ga u velike trgovačke centre Trsta, Pešte i Beča.
Potražnja za hranom postaje najveća za vreme Napoleonove blokade evropskog kontinenta 1806. godine. Banatski veleposednici su osetili da se proizvodnjom hrane mogu još više obogatiti i započeli su na svojim posedima, koji su iznosili više hiljada katastarskih jutara, još intenzivniju proizvodnju. Imanja su organizovali po uzoru na Engleske i Pruske i napravili su majorate i salaše na svojim posedima. Tu su bile izgrađene kuće za podložnike, ambari, štale i ostali pomoćni objekti. Gazdinstva su im vodila stručna lica, takozvani „španovi”, ili spahijski nadzornici. Međutim, većina nadzornika, osim uredno vođenih knjiga i evidencija o prinosima, nisu znala mnogo o poljoprivrednoj proizvodnji. Jedan savremenik je uočio da su banatski vlastelinski službenici slabog stručnog znanja, „samo da ih čovek ne sluša dugo, jer će se onda zaista uveriti kakve su to neznalice”. Bilo je manje izuzetaka od ovog pravila, ljudi koji su bili i stručni, obrazovani i koji su dobro upravljali imanjima.
Kao poznati i priznati nadzornici imanja spominju se: Imre Trop iz Jaše Tomića (Modoša), Ferenc Gabor iz Lovrina, Antal Hekler iz Žombolja i Imre Gros iz Obebe. Među njima se isticao Janoš Bartok iz Velikog Sent Mikloša, deda čuvenog kompozitora Bele Bartoka. Svi pomenuti upravnici imanja su bili saradnici stručnog časopisa Mađar Gazda (Magyar Gazda). Janoš Bartok je u jednom svom članku opravdano tvrdio da su za nestručnost većeg dela vlastelinskih službenika krivi sami vlastelini, jer ne poznaju savremenu poljoprivrednu proizvodnju i zbog toga ne cene stručnjake u dovoljnoj meri.
Povećani prihodi na vlastelinstvima nisu bili posledica njihovog dobrog gazdovanja, oni su bili rezultat velike potražnje žitarica zbog ratnih prilika. Najveće posede u Banatu su imali bečka dvorska komora, pa Čanadska biskupija sa 12.000 katastarskih jutara, Karlovačko vladičanstvo 11.000 katastarskih jutara, Zagrebački kaptol 11.000 katastarskih jutara i Zagrebačka biskupija sa 7.100 katastarskih jutara zemlje. Među najboljim i najuglednijim veleposedima u Torontalskoj županiji su bili: Pala Arizija u Banatskoj Topoli, barona Bileta u Banatskom Velikom Selu (Sent Hubert), Vilibalda Bogdanovića u Međi (Pardanj), grofa Gerlica u Deski, grofa Jožefa Čekonića u Žombolju i okolini, čiji je posed iznosio 56.000 kj, Ištvana Damaskina u Hajdučici, nadvojvode Stefana Habzburškog u Ostojićevu (Potiski Sveti Nikola), porodice Karačonji u Novom Miloševu (Beodra), Agošton Lazara u Ečki, barona Liptajija u Lovrinu, porodice Nako u Velikom Sent Miklošu i posedi barona Sine.
Granski cehovi
Država je 1827. godine donela zakon o do tada najpreciznijem popisu stanovništva, po kome se mogao videti društveni i ekonomski status građana. Rezultati toga popisa su za Banat samo delimično obrađeni. U 163 naselja županije bilo je 127.965 poreskih obveznika. Po ovom popisu se videlo da su Torontalska i Tamiška županija po blagodeti stanovništva, među najboljima u celoj državi. Glavni izvori prihoda stanovništva su bili stočarstvo i zemljoradnja, koja je naglo napredovala. U službi poljoprivrede su bili uključeni i zanati, kao što su kovački, kolarski, sarački, užarski i drugi. Prema podacima popisa, u županiji je bilo 229 kovača koji su, pored potkivanja konja, pravili alatke za seljaštvo, a kasnije će oni izrasti u značajan faktor u pravljenju raznih mašina, plugova i oruđa za rad. Da bi odbranili svoje interese u proizvodnji od nadiruće konkurencije, zanatlije su osnovale svoje granske cehove. Tako su zanatlije srodnih zanimanja u Banatu osnovale cehovske organizacije: u Novom Miloševu 1847, Dudešti Večiju (Bešenova) 1840, Lenauhajmu (Čatad) 1826, Novom Bečeju 1828, Čečeju (Keča) 1827, Komlušu 1827, Lovrinu 1839, Teremiji Mare (Marienfeldu) 1846, Jaši Tomiću 1837, Mokrinu 1846 i Žombolju 1823. godine. Kovači su osnovali svoj ceh u Zrenjaninu 1828, Kikindi 1819, Velikom Sent Miklošu 1821, Pančevu 1794, Međi 1837, Perjamošu 1845, Novom Bečeju 1822, Pečiul Nou (Ujpeč) 1840, Novom Segedinu (Ujsegedinu) 1846 i Žombolju 1823. godine.
Napredak na banatskim imanjima je prekinula do tada neviđena poplava 1830. godine. Tisa je kod Turske Kanjiže probila nasipe i poplavila je Banat do Vršca. Da nesreća bude veća, naredne godine je izbila epidemija kolere, koja je najviše desetkovala stanovništvo u Potisju. Posle ove velike poplave su počeli ubrzano radovi na odbrambenim nasipima, koje je finansirala država. Dobri car Franc I kako ga je narod zvao, izabrani naslednik i bratanac Josifa II, parobrodom je posetio ove krajeve, da bi se lično uverio u napredak poslova. Prve vršalice
Sanacija zemlje posle poplava je išlo brzo i veleposednici su sve više ulagali u poljoprivrednu proizvodnju. U Banatu su se pojavile prve vršalice za žito, što je i u državnim okvirima izazvalo senzaciju. Baron Liptaji je na svom imanju u Lovrinu 1837. godine počeo da vrši žito mašinom kupljenom u Švedskoj. Ova mašina je na dan mogla da ovrši 115 krstina od 21 snopa, sa poslugom od 7 ljudi i jednim nadzornikom. Za 72 dana je ovršeno 4.896 krstina žita i 64 krstine zobi, što je ukupno iznosilo 3.240 požunskih merova, ili 202.500 litara pšenice, a to je za ono vreme bio neverovatan učinak. Ista mašina, samo sa manjim izmenama je 1842. godine za 56 dana ovršila 4.560 požunskih merova, što je iznosilo 285.000 litara žita. Baron Liptaji je sa ovom mašinom imao ogromnu zaradu i to se odmah pročulo u državi.
Ostali banatski veleposednici su se ugledali na barona Liptajija i počeli su da nabavljaju savremene vršaće mašine iz Amerike tipa Zajdl, koje su pokretali konji preko transmisije. Međutim, ove mašine su imale mnogo manji kapacitet i na dan su mogle da ovrše samo 45-50 krstina žita. Sve vršaće mašine sa početka XIX veka su radile na principu Škotlanđanina Majklija i Amerikanca Semjuela Ternera koji je 1831. godine patentirao novu mašinu. On je na bubnju vršalice postavio udarne zupce kao i na korpi (podbubnju) i tako su se zrna lakše odvajala iz klasja. U to vreme su u Ugarsku počele da pristižu i vršaće mašine iz Nemačke i Austrije koje su domaći kovački majstori sastavljali, šta više prilagođavali su ih svojim potrebama i unapređivali.
Mihalj Tandl iz Pape je, 1840. godine, napravio kopiju škotske vršalice i na taj način je podstakao ostale preduzimljive majstore da pokušaju samostalnu proizvodnju mašina. Tako su po narudžbi vršalice pravili u Budimpešti majstori Karolj Temlin i Šamuel Sij, no u njihovim manufakturama nije bilo uslova za masovniju proizvodnju. Šamuel Sij je 1845. godine napravio mašinu po jedinstvenom tehničkom rešenju i umesto do tada primenjivanog horizontalnog pogona, napravio je vertikalnu osovinu za pogon vršaće mašine koju su okretali konji.
 
[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (5)[/h][h=3]Banat – žitnica carevine[/h]Vidačevi plugovi
Veleposedi su se prilagođavali savremenim kapitalističkim tokovima i bilo je neminovno i neophodno da imaju najbolju i najkvalitetniju mehanizaciju, da bi se lakše i više proizvodilo. Iz zapadne Evrope i Amerike je počeo uvoz najsavremenijih mašina toga vremena. Zato su veleposednici na svojim imanjima osnivali mašinske radionice i stare kovačke su preuređivali za popravku mašina. Dobri i kreativni majstori, koji su imali smisla za mehaniku su, uz veoma primamljive ponude odlazili kod najimućnijih veleposednika. Jedan od najbogatijih Banaćana, grof Nako je na svoje imanje u Komlušu, u blizini Velikog Sent Mikloša, doveo vrlo talentovanog mladog kovača Ištvana Vidača, koji je zanat izučio u Segedinu i Beču. Vidač, videvši na imanju dosta loše plugove, pokušao je da napravi novi plug koji je bio kombinacija Cugmajerovog, Švercovog i češkog Ruhaldo pluga. Svi ovi plugovi su već bili rasprostranjeni u Ugarskoj, ali tešku, banatsku, ritsku zemlju nisu mogli da oru najkvalitetnije. http://www.jasatomic.org/wp-content/uploads/2011/09/Istvan-Vidac.jpg
Kod Vidačevog pluga je bilo uočljivo da je gredelj bio napravljen od drveta, koji se oslanjao na kolečku sa gvozdenim točkovima. Ručice su mogle da se podešavaju pod uglom. Vidačev plug je iziskivao malu vučnu snagu, jer je ugao plužne daske, raonika i plaza bio dobro izabran i prilagođen lakšem i boljem prevrtanju zemlje. Sa Vidačevim plugom je moglo najbolje da se ore, čak do 25 cm dubine.
Ištvan Vidač je pravio iste takve plugove i bez kolečke. Vidačevi plugovi su brzo postali veoma popularni i dugo su bili najcenjeniji i najtraženiji kod naših seljaka. Na prvom sajmu poljoprivrede u Budimpešti 1842. godine, Vidač je sa svojim plugom osvojio nekoliko zlatnih medalja i na drugom sajmu održanom 1846. godine takođe. Osim Vidača, pojavili su se i drugi proizvođači plugova, kao što su Ferenc Vagner, Mihalj Vago, Šamuel Sij, a najveći konkurenti Vidaču su bili kovački majstori Janoš Labaši i Andraš Gubic, čiji su plugovi uživali veliki ugled u zemlji. Posle velikog uspeha na Poljoprivrednom sajmu, Vidač je 1842. godine napustio Banat i otišao u Budimpeštu, gde je otvorio prvu fabriku poljoprivrednih mašina u Ugarskoj, udruživši se sa poznatim majstorom, proizvođačem rešeta, Ištvanom Rekom.
Osim plugova i vršalica, četrdesetih godina XIX veka pojavile su se i prve zaprežne sejalice na poljima Banata poznatih engleskih firmi; Hauard (Howard), osnovane 1811. godine u Bedfordu, Horzbi (Hornsby), osnovane 1815. godine u Grantamu i Garet iz Lajstona, osnovane 1778. godine. Ove firme su svojim proizvodima preplavile kontinentalnu Evropu, a na našim imanjima su bile najpopularnije Garetove sejalice.
Regulacija Tise
Planska regulacija reke Tise je započela 1846. godine i u južnoj Ugarskoj je dobijeno još 217 kvadratnih kilometara plodne zemlje, koju su seljaci koristili za livade i oranice. Torontalska, Tamiška i Bač-bodroška županija su bile najveći proizvođači žitarica i kukuruza u Habzburškom carstvu. U Banatu je svaki kilogram posejane pšenice donosio 5 do 6 kg, što je za tadašnje prilike bilo izuzetno dobro, pogotovo, ako se pri tome ne zaboravi da je banatsko žito bilo najboljeg kvaliteta. Trgovina je cvetala i seljaci su relativno dobro živeli. Na teritoriji Torontalske županije, Novi Bečej je i dalje bio najznačajniji centar za otkup pšenice, a posle njega i Žombolj, Sanad, Novi Kneževac i Čoka. Značajno je povećana proizvodnja duvana. Po podatku iz 1842. godine, u Torontalskoj županiji je proizvedeno 3.900 tona kvalitetnog duvana.Revolucija, 1848. godina
Agrarnu ekspanziju Banata je prekinula Revolucija 1848. godine i ratni vihor se sručio na Banat. Za vreme revolucije, Torontalska županija je pretrpela ogromna pustošenja. Zavisno od toga, čije su vojske dolazile, stanovništvo je bežalo i napuštalo svoja sela i ognjišta. Zemlja je ostala pusta i neobrađena, a ono malo posejanog je vojska za svoje potrebe odnela. Stočni fond je u potpunosti stradao. Dvogodišnje ratovanje je donelo velike ljudske i materijalne gubitke. Jedna od najvećih tekovine revolucije 1848. godine, svakako je Zakon o brisanju kmetstva sa svojim devetim članom, po kome se ukinuo kuluk i plaćanje desetine. Po novim zakonima, plemićki i kmetovski posedi su imali jednaka prava u začetku novog građanskog društva. Revolucija je završena 13. avgusta 1849. godine predajom mađarskih jedinica kod Vilagoša. Banatske županije, Torontalska, Tamiška i Krašovska su carskim patentom od 18. novembra 1849. godine pripojene novoosnovanoj krunovini Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat.
 
[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (6)[/h][h=3]Prve parne mašine u Ugarskoj i Banatu[/h]Utvrđivanje katastra u Srpskom Vojvodstvu
Posle završetka revolucije i uspostavljanja austrijske vojne uprave u novoosnovanom Srpskom Vojvodstvu, narod se do kraja 1849. godine polako vratio svojim kućama. Po ustavu nove pokrajine od 4. marta 1849. godine, zajamčena su prava i verske slobode svim stanovnicima novoosnovane krunovine. Unutrašnja organizacija i vojna uprava su bile u nadležnosti austrijske vlade i ministra unutrašnjih poslova Baha, vreme izuzetno teško i poznato u istoriji kao Bahov apsolutizam. Veliki apsolutista, car Franc Josif I, je proglašen za velikog vojvodu Vojvodstva Srbije, a upravnik je bio baron Ferdinand Majerhofer. Srpsko Vojvodstvo su činile županije, Torontal, Tamiš, Krašo, Bačka i Srem i bile su posebna krunska oblast u sastavu Austrije i Ugarske.
Novo uređenje pokrajine je izneverilo očekivanja Srba, jer su na svim važnijim funkcijama bili postavljeni Nemci i zvanični jezik je bio nemački, no ravnopravno se mogao koristiti srpski, mađarski i rumunski jezik. Bečka vlada je priznala, ranije donete Ugarske zakone o brisanju kmetstva. U oktobru 1849. godine je donešen zakon o uvođenju katastra na teritoriji Srpskog Vojvodstva, a 1850. godine su izdate osnovice za određivanje zemljišnog poreza. Veleposedi su ostali netaknuta svojina spahija, koji su, ukidanjem kuluka, ostali bez sigurne radne snage za obrađivanje i vršenje najtežih poljoprivrednih poslova.Agromehanička dostignuća
Novo društveno uređenje su veleposednici dočekali nespremno, jer su praktično preko noći morali da izmene dotadašnji način obrađivanja svojih njiva. Nedostatak radne snage su u početku rešavali izdavanjem svojih poseda u zakup, ili su privremeno prilagodili svoju proizvodnju obimu raspoložive sezonske radne snage. Tradicionalni način obrade zemlje nije mogao da se odmah prilagodi novim tokovima početnog kapitalizma. Na veleposedima od nekoliko hiljada katastarskih jutara, veleposednici su morali da pređu na savremeni način obrade zemlje, a to je iziskivalo i upotrebu poljoprivredne mehanizacije, koja je tada počela da pristiže iz zapadnih zemalja. Uprkos početne odbojnosti i strahova od savremenih mašina – sejalica, kosačica, plugova, vršalica i trijera, vlastela je bila primorana da ih polako primenjuje u proizvodnji, radi efikasnosti i kao zamenu za fizičku radnu snagu. Početkom pedesetih godina XIX veka je austrijsko i ugarsko tržište bilo preplavljeno ponudama proizvođača mašina sa Zapada i Amerike, koji su tada bili prvi u agromehaničkim dostignućima. Banaćani su se teško odricali tradicionalne obrade zemlje, a još su teže prihvatali nova i nepoznata oruđa za rad.Svetska izložba u Londonu
Veliki privredni preokret u Evropi je napravljen posle Svetske izložbe 1851. godine u Londonu. Engleska, tada najveća kolonijalna sila sveta, je u Kristal Palasu u Londonu organizovala izložbu, na kojoj su učestvovale najveće industrijske zemlje sveta. Od 17.837 učesnika, 7.381 je bilo iz Engleske, 4.990 iz Amerike, 1.710 iz Francuske, 1.536 iz nemačkih zemalja, 731 iz Austrije i Ugarske, a 1.489 iz drugih, manje razvijenih zemalja. Svetska izložba je izazvala divljenje posetilaca jer su bila izložena najmodernija dostignuća čovečanstva toga vremena. Englezi su dominirali sa svojim mašinama za tekstilnu industriju i sa raznovrsnim mašinama na parni pogon.
Veliko interesovanje je izazvao parni lokomobil kompanije Klejton Šatlvorta (Clayton & Shuttleworth) iz Linkolna, koja je od 1845. godine počela da proizvodi serijski parne mašine. Amerikanci su vrlo uspešno prikazali svoj industrijski i privredni potencijal. Prvi put je u Evropi prikazan Džon Dirov čelični plug, koji je od 1837. godine počeo da se serijski proizvodi. Veliki uspeh je požnjela i žetelica kompanije Mek Kormik (Mc Cormick) iz Čikaga. Ova kompanija je, od svog osnivanja 1809. godine, usavršila zaprežnu kosačicu za žito 1837. godine i na sajmu u Londonu je osvojila veliku zlatnu medalju. Druge države, kao na primer Francuska i Nemačka, izlagale su svoja dostignuća iz lake industrije, zanatstva, umetnosti i drugo. Kuriozitet ove izložbe je bio tada prvi put prikazan javnosti, u ono vreme najveći dijamant na svetu – Kohinor. No, on nije privukao toliko mnogo posetilaca, koliko štand Mek Kormika.Parna mašina u Novom Bečeju
Među velikim brojem posetilaca su bili i ugarski emigranti, koji su posle izgubljene revolucije napustili svoju zemlju. Sa njima je bio i sin veletrgovca žita, Jožefa Fehera iz Novog Bečeja, Mikloš Feher. On je na engleskom štandu sa divljenjem posmatrao parnu vršalicu, koja je proizvodila gromoglasnu buku. Mikloš Feher je odmah uočio velike privredne i ekonomske mogućnosti ove vršalice i nagovorio je svoga oca da je kupe i da prvi započnu parno, mašinsko vršenje žita u Austriji i Ugarskoj. Zbog visoke cene ove vršalice i nedovoljno novca, Jožef Feher se obratio za pomoć svom poslovnom prijatelju baronu Sirilu Bilotu, upravniku banatskih imanja francuskog princa Šambora. Bilot je Feheru rado pozajmio novac, znajući da će se preduzimljivi trgovac sa novom mašinom brzo obogatiti i njegov uloženi novac mu vratiti u naturi, odnosno vršidbom na njegovim imanjima u Tobi, Banatskom Velikom Selu i Molinu (Molidorf).
Posle dugog putovanja, parna vršalica kompanije Klejton Šatlvorta sa serijskim brojem 310, decembra 1852. godine, stigla je u Novi Bečej. Parni lokomobil je izazvao ogromno interesovanje u najvećem žitnom centru Ugarske, jer je ovo bilo prvo parno oruđe korišteno u proizvodne svrhe u celoj državi. Feherovi su morali iz Engleske da dovedu i majstora mašinistu, koji je prvi pokrenuo vatrenu mašinu. Lokomobil su vukli volovi od imanja, do imanja u okolini Bečeja i sa njim je vršidba bila četiri puta brža nego ranije, kada su vršalice pokretali konji.
Feher se vremenom obogatio i kupio je jedno manje imanje u okolini Vršca. Njegov sin Mikloš će kasnije postati jedan od najpoznatijih prodavaca, a potom i proizvođač poljoprivrednih mašina. Pojavom prve parne mašine na banatskim poljima, počinje nova era u primeni poljoprivredne mehanizacije. Jožef Feher je bio prvi i podstakao je i druge preduzimljive veleposednike da kupuju takve mašine.
 
[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (7)[/h]Poljoprivredne mašine u Mašon Mađarovaru
Do velikog preokreta u proizvodnji poljoprivrednih mašina je došlo 1850. godine, kada je na čelo Carsko-kraljevske državne poljoprivredne akademije u Mošon Mađarovaru postavljen Hajnrih Vilhelm fon Pabst, nekadašnji upravnik više škole u Hoenhajmu. Iskoristivši svoje dobre veze u Nemačkoj, on je uspešno započeo eksperimentalnu proizvodnju poljoprivrednih mašina po nemačkoj tehnologiji. U Mošon Mađarovaru je ona kasnije prerasla u fabriku, koju je uspešno vodio sa svojim zetom Fridrihom Krausom. Oni su sredinom pedesetih godina proizvodili plugove, sejalice, vršalice, kosačice i druge poljoprivredne alatke.
Najpoznatiji ugarski privredni list – Privredne novine (Gazdasági lapok) je 1852. godine u svom članku izvestio: „ U Pešti se svi proizvođači poljoprivrednih mašina hvale da su u ovoj godini tri puta više mašina prodali nego ranijih godina.” Zbog dobrog poslovanja, su nekadašnje male bravarske radionice i kovački cehovi naglo ojačali i prerasli u manje manufakture. Posebno su se isticali u proizvodnji: Karolj Štadel u Đeru, Emil Pol u Sombathelju, Pabst i Kraus u Mošon Mađarovaru, Gubic Andraš, Farkaš Ištvan, Vajs i Ungar, braća Hojzer, Karolj Temlin, Pal Kolerih i Pal Loc, svi iz Budima i Pešte. Banaćanin, Ištvan Vidač je sa svojim ortakom Ištvanom Rekom 1854. godine kupio livnicu Šlika u Budimpešti i započeo je livenje delova i proizvodnju mašina. Vidačeva fabrika je 1850. godine proizvela 600 plugova, 1855. godine 3.500, da bi 1857. godine proizvela 6.000 plugova. U novoj Vidačevoj fabrici je radilo više od sto zaposlenih. Pored plugova, fabrika je proizvodila i vrlo tražene Hensmanove ručne vršalice. Ove vršalice je opsluživalo šest ljudi, a troje su ih pokretali. Zbog povoljne cene i ekonomičnosti su ove vršalice bile izuzetno tražene, jer su po kapacitetu bile mnogo bolje nego ranije, kada se žito gazilo i mlatilo. Po proračunima, vršalica je zamenjivala po učinku 12 vršilaca.
Vidačev sin Janoš, učesnik u mađarskoj revoluciji je sa ugarskom emigracijom više godina živeo u Engleskoj i tamo se upoznao sa Džordžom Džulom, koji je patentirao novu vrstu pluga. Janoš Vidač se uortačio sa Džulom i preuzevši očevu fabriku u Budimpešti oni su pored Vidačevih, počeli da proizvode i Džulove plugove.Veća primena mašina
U Srpskom Vojvodstvu i Tamiškom Banatu od 1850. do 1860. godine, nije se mnogo promenila struktura u zemljoposednim odnosima. U nekim mestima su se pojavili novi vlasnici, kao što se to dogodilo i sa imanjem Đorđa Servijskog posle njegove smrti, u Novom Kneževcu. Njegov posed od 15.304 katastarska jutra je podeljen između naslednika na pet delova, zavisno od kvaliteta zemljišta. Najveće posede, od nekoliko hiljada katastarskih jutara su imale porodice Čekonić, Karačonji, Sina, Nako, Lazar, Baćanji, Tajnai, Malenica, Marcibanji i Pejačević. Svi ovi veleposednici su ipak, par godina posle revolucije uspeli da konsoliduju svoja imanja i da uspostave poljoprivrednu proizvodnju na vrlo visokom nivou. Banat sa Bačkom je i dalje bio na čelu proizvodnje žitarica i ostalih poljoprivrednih kultura u Austriji i Ugarskoj. Zahvaljujući velikoj potražnji žitarica na svetskom tržištu, došlo je do naglog proširenja i upotrebe poljoprivredne mehanizacije. Velike zasejane površine su iziskivale veću primenu poljoprivrednih mašina, sa kojima se ubrzao rad u poljima. Kada govorimo o upotrebi mehanizacije polovinom XIX veka, svakako ne treba da mislimo o široj upotrebi parnih mašina, nego samo o zaprežnim mašinama koje su pokretali konji i volovi.Vršidba iz čamaca
Ekstremno loši vremenski uslovi su mnogo puta uticali na prinose. Posle uzastopnih kišovitih godina je nastupao višegodišnji sušni period, sa vrlo malo roda. Država i Torontalska županija su tih godina mnogo uradile na uređenju voda, pa i pored toga je 1855.godine u proleće Tisa provalila nasipe između Novog Kneževca i Krstura, a Moriš kod Deske. Vodena stihija je poplavila ceo severni Banat do Novog Bečeja. Pod vodom je bilo oko 300.000 katastarskih jutara zasejanih oranica. Ova prirodna katastrofa je odnela i mnoge ljudske živote, a stanje je najbolje opisao mladi upravnik imanja grofa Baćanjija, Pal Bagari, koji je kao novajlija čamcem stigao do Oroslamoša (Banatskog Aranđelova): „ Iznenađen sam šta sve mogu reke da prouzrokuju. Ovoliko vode nikad u životu nisam video! Banatska sela iz vodene ravnice izranjaju kao ostrva. Nepregledna polja pšenice su pod vodom i čekaju na vršidbu. Ljudi su osiromašeni i žive od ribolova. Vršidba se obavlja iz čamaca, a klasje se skida sa noževima, ili srpom tek toliko, koliko je dovoljno za preživljavanje. „
Treba istaći da se, zahvaljujući Bagariju, imanje od 8.000 kj posle ove poplave brzo oporavilo, jer je već 1856. godine, na njegovo insistiranje, kupljena druga banatska parna vršalica u Londonu kompanije Klejton Šatlvorta. Loše regulisane reke su pričinjavale velike štete i zato je ministarski komesar Laslo Karačonji 1857. godine sazvao vodne zadruge severnog Banata radi reorganizacije njihovog rada, što je i učinjeno.Železnica stigla do Temišvara
Brzi napredak privrede i trgovine je doveo do jedinstvenog i proširenog tržišta u Ugarskoj, što je iziskivalo brži protok roba. Loši putevi i rečni saobraćaj su usporavali zahteve tržišta. Zbog toga je država napravila planove za uvođenje železnica, istovremeno kada i u zapadnoj Evropi. Namere su bile da se veliki proizvodni i trgovački centri sa periferije države povežu sa glavnim gradom Ugarske. Među prvim i najvećim zahvatima je bila izgradnja pruge do glavnog grada Banata, Temišvara, koja je završena 1857. godine. Ova železnička trasa je kasnije proširena prema rudnicima Banata i nastavila je svoj put prema Orijentu do Istambula. Time su Temišvar i Banat još više dobili na svom značaju, što je doprinelo brzoj industrijalizaciji cele pokrajine. Sredinom XIX veka u Temišvaru je izgrađeno 25 novih fabrika i on je zauzimao značajno mesto u privredi države. Prvu fabriku poljoprivrednih mašina je 1856. godine otvorila praška firma Fajce (Veize), koja je zapošljavala oko 60 radnika. Ova fabrika je bila zaslužna što se još brže proširila agrarna mehanizacija na banatskim poljima.
 
[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. :)cool:[/h]Privredna izložba u Budimpešti (1857)
http://www.jasatomic.org/wp-content/uploads/2011/10/zetelica.jpgNajveći prodor savremenih mašina na ugarskom tržištu je napravljen 1857. godine, kada je u Budimpešti održana velika privredna izložba. Iz izveštaja najčitanijeg mađarskog ilustrovanog lista, Nedeljnih novina (Vasárnapi újság) najbolje se vidi koliko je bilo veliko interesovanje izlagača iz celog sveta, koji su svoje proizvode ponudili jednoj od najvećih agrarnih sila u Evropi, Austriji i Ugarskoj.
Na izložbi su učestvovali i najugledniji veleposednici iz svih krajeva zemlje sa svojim proizvodima, a među njima je bio i Vilibald Bogdanović iz Međe. Od domaćih proizvođača poljoprivrednih mašina učestvovali su iz Budimpešte: Vidač, Gubic, Vajs i Ungar, Sij, Farkaš, Rek i Sabo, Temlin, Vitvindiš i Hanis, Piler, Zajning i Kamermajer. Iz unutrašnjosti zemlje su došli: Pabst i Kraus (Mošon Mađarovar), Bokor (Mali – Cenk), Kahelman (Šelmec), Felber (Veliki-Cenk), Fajce (Temišvar), Lajt (Osijek) i još mnogi drugi. Iz inostranstva je najviše izlagača bilo iz Engleske. Tu su bile firme: Bardžis i Kej (Burgess&Key), Baret (Barret), Eksal i Endrjus (Exall&Andrewes), Dž. Hauard, Garet i sinovi (Garrett&Sons), Klejton Šatlvort, Horzbi i sinovi (Hornsby&Sons), Dž.Smit i sinovi (J.Smith&Sons), R. Rensom, Drej i kompanija (Dray and Co), Braća Dejvi (Davy Brothers), R. Coleman i drugi. Iz Beča su došli Leo Wolf, Fihter i sinovi (Fichter und Sohnes), Hubaci i Vard (Hubazy und Ward), a iz Drezdena Šubert i Hese.
Ponuda je bila izuzetno bogata i veoma teško bi se mogao opisati broj i sve vrste plugova, drljača, sejalica, krunjača, sečki, kosačica, trijera, mlinova, raznih rešeta (vetrenjača) i vršalica. Najveće interesovanje posetilaca su ipak privukle parne mašine-lokomobili, kompanije Klejton-Šatlvort, koja je 1857. godine otvorila predstavništvo i fabriku u Beču. Njihov zastupnik i zastupnik firme Horzbi i sinovi je bio poznati trgovac Ludvig Volf. Dok su se laici malo pribojavali novih vatrenih mašina, pravi poznavaoci su odali priznanje novim tehničkim unapređenjima i velikim radnim mogućnostima ovih mašina. Prikazani parni lokomobil je po svojim tehničkim karakteristikama bio težak oko 7.000 kg, snage 8 konja, za 12 sati rada je trošio 800 kg kamenog uglja i jedan kubik drva, a za proizvodnju pare je trošio 2.500 litara vode.
Sajam je bio toliko uspešan, da su strani proizvođači prodali sve svoje mašine i zbog toga su jedan za drugim počeli da otvaraju svoja predstavništva u Budimpešti. Prvo predstavništvo je otvorio Klejton-Šatlvort 1858. godine, koji je pored svojih proizvoda prodavao i američke kosačice kompanije Mek Kormik i Semjulsona i Vuda, a pored toga je imao i mašinski servis. Predstavništva su imali još, fabrika sejalica Garet, fabrika plugova Hauard i Horzbi, čiji je predstavnik za Ugarsku bio Banaćanin Mikloš Feher iz Novog Bečeja, koji je živeo u Budimpešti.Fabrika poljoprivrednih mašina Ištvana Reka
Novu fabriku poljoprivrednih mašina, Rek Ištvan (Röck István) je otvorio 1856. godine, nakon odvajnja od svog ortaka Ištvana Vidača. Rek, izuzetan pronalazač i novator, je još 1853. godine proizveo ručnu i zaprežnu vršalicu. Najveće priznanje je dobio za parni lokomobil, napravljen 1859. godine. Kod prvog probnog rada ove parne mašine, bili su pozvani da prisustvuju predstavnici svih najvećih proizvođača mašina. Sticajem okolnosti, u Budimpešti se tada nalazio i vlasnik poznate kompanije Klejton-Šatlvorta, Džozef Šatlvort koji je sa iznenađenjem konstatovao dobre karakteristike Rekove mašine, jer je po nekim praktičnim rešenjima bila bolja od njihovih. Rekovi proizvodi su bili veoma traženi u Banatu, a najveće tržište je imao u Rumuniji, Srbiji i Turskoj. Njegova fabrika je 1859. godine zapošljavala 130 radnika.Carinske stope i do 25 posto
Veću prodaju savremenih parnih mašina je otežavao nedostatak stručnih lica za rukovanje, a osposobljavanje novih kadrova nije išlo preko noći. Problem je predstavljalo i to, što su Austrija i Ugarska uvele velike carinske stope na inostrane proizvode i do 25% od stvarne vrednosti mašina, u cilju zaštite domaće industrije, koja je tako mogla brže da se razvija. Ove mere su doprinele da se osnuju nove fabrike u Beču, kao što su Burg (Burg), Zigl (Sigl), Kugler i Hubicki (Kugler&Hubitzky), u Pragu Boroš i Ajhman (Borrosch und Eichmann), Karov (Carow), i Dresler (Dressler) u Nojtisenu.
Uvozne poljoprivredne mašine iz Amerike i Engleske su postale jako skupe za domaće kupce i oni su bili prinuđeni da kupuju domaće proizvode, koji su po kvalitetu malo zaostajali za uvoznim mašinama. Da bi privolela i ubedila kupce u kvalitet domaćih mašina, naročito plugova, država je organizovala takmičenja u oranju, gde su upoređivane mogućnosti stranih i domaćih proizvoda. Zato je i u Rakošpaloti 4. juna 1858. godine organizovano takmičenje u oranju, na kome je učestvovalo devet takmičara sa 18 plugova. Najdublje i najlepše oranje su pokazali plugovi sa oznakom P.P. od Hauarda, dva puta patentirani plug od Horzbija, plug Ištvana Farkaša i Šerc-Vidačev plug. Ovi proizvođači su u nekoliko kategorija nagrađivani, kao i Rekov, Gubic-Horzbijev, Fišerov i Benkov. Na ovom takmičenju se videlo da su ugarski proizvođači plugova dostojni rivali po kvalitetu Engleskim proizvodima, pa čak, po nekim karakteristikama, i bolji.

---------- Poruka napisana 05-12-11 u 08:36 ---------- Prethodna poruka je 04-12-11 at 09:42 ----------

[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (9)[/h]http://www.jasatomic.org/wp-content/uploads/2011/10/vrsalica.jpgZanatstvo Banata
Prelazak na kapitalistički način privređivanja je tekao polako u Banatu iako je država sa svojim reformama ka tome težila. Velike poslovne mogućnosti su se otvorile preduzetnicima, trgovcima i zanatlijama, koji su sa svojim samostalnim radnjama bili važan faktor u privredi. Samo je u Temišvaru 1857. godine bilo 1.313 zanatlija, a drugi je bio Vršac sa 1.173 zanatlije. Od banatskih srezova, najveću ekspanziju je imao Veliki Sent Mikloš, gde se svaki trideset peti stanovnik bavio zanatstvom i bilo je 2.255 zanatlija. U Banatu je bilo 9.217 zanatlija raznih profila. Najviše zanatlija je bilo u službi poljoprivrede i oni su mnogo doprinosili napretku Banata.Prinos pšenice 1,41 t/ha
Zahvaljujući velikoj potražnji žitarica u periodu od 1850. do 1860. godine na teritoriji Bačke i Banata, od sveukupne obradive površine je 65% bilo uzorano i zasejano, a drugo su bili pašnjaci i livade. U Srpskom Vojvodstvu i Tamiškom Banatu je 1858. godine bilo zasejano 291.291 hektara pšenice, ili 20,70% površine, sa prosečnim prinosom od 1,41 t/ha. Na drugom mestu je bio kukuruz sa 309.106 hektara, ili 21,90% površine sa prosečnim prinosom od 1,28 t/ha. Na trećem mestu je bila zob sa 280.034 hektara, ili 19,90% zasejane površine sa prosečnim prinosom od 1,80 t/ha.Ukinuta Srpska Vojvodina
Krajem pedesetih godina XIX veka, vladavina Habzburgovaca sa ministrom Bahom preživljava veliku političku i ekonomsku krizu. Politički događaji u Evropi nisu išli u korist poljuljanom ugledu vladara, Franca Jozefa I. Nerešeni problemi sa Francuskom i njenim saveznikom, Pijemontsko-sardinijskim kraljevstvom, doveli su do rata. Osim što je Austrija izgubila rat i posle poraza kod Solferina 24. juna 1859. godine ostala bez Lombardije, vladarska kuća je morala da učini i ustupke Ugarskoj. Nezadovoljstvo Mađara je još od Revolucije 1848. godine bilo veliko i car je mađarsko pitanje morao da reši političkim putem ustupcima, a jedan od tih je bio ukidanje Srpske Vojvodine i Tamiškog Banata. Banat je pripojen Ugarskoj, ukazom od 27. decembra 1860. godine i banatske županije su ponovo vraćene Ugarskoj kruni nakon objavljivanja „Februarskog patenta”, 26. februara 1861. godine.Svetska izložba privrede u Parizu
Pored turbulentnih političkih događaja, u domaćoj javnosti je veliki publicitet dobila i Svetska izložba privrede u Parizu 1860. godine. Mnogi imućni ljudi iz Banata su se našli u Parizu, centru evropske aristokratije.
Od privrednika, sajam je posetio Ištvan Vidač, koga su najviše interesovala nova svetska dostignuća u agromehanizaciji. Njemu je ovo bila izuzetno dobra prilika da proceni i da uporedi gde se trenutno nalazi domaća proizvodnja, u odnosu na inostranu. On je redovno slao izveštaje o svojim zapažanjima najčitanijim novinama toga doba – Nedeljnim novinama. U svom izveštaju iz Bordoa, gde su isprobavane nove mašine, Vidač piše da je od poljoprivrednih oruđa za rad najviše izloženo plugova, čak 109 vrsta, koji se od proizvođača do proizvođača razlikuju. Zanimljiva je njegova primedba da je vrlo malo plugova sa dobro pogođenom ručicom, izuzev engleskih. Malo je bilo izloženo plugova sa kolečkom i Vidačevo objašnjenje je da su izloženi plugovi konstruisani i namenjeni brdskim i planinskim zemljištima. Od tri vrste pluga sa kolečkom najviše mu se dopao jedan specijalni plug-obrtač sa jedinstvenom konstrukcijom. U konkurenciji sejalica, najveći uspeh su postigle engleske firme Garet, Horzbi, Smit, čiji su proizvodi razgrabljeni na sajmu. Bio je veliki izbor kosačica i na probnom takmičenju je najbolja bila mala američka firma Valtera Vuda.
 
[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (10)[/h]http://www.jasatomic.org/wp-content/uploads/2011/10/vrsalice.jpgIndustrijalizacija i prve fabrike poljoprivrednih mašina u Austrougarskoj i Banatu
Posle priključenja Srpske Vojvodine i Tamiškog Banata Ugarskoj, politička situacija je i dalje nestabilna. Neuključenje Erdelja matičnoj državi i centralističko uređenje zemlje izazvali su burna negodovanja i doveli do raspuštanja parlamenta i županijskih uprava širom zemlje. Zbog toga je na teritoriji Ugarske uvedena policijska vojna uprava, provizorijum od 1861-1865. godine.U Banatu, 1861, parni plug
Ova politička previranja nisu zaustavila privredni napredak u zemlji. Pet godina nakon patentiranja parnog pluga 1856. godine u Engleskoj, u banatskom mestu Denti je 1861. godine počeo da ore prvi parni plug u Austriji i Ugarskoj. Veleposednik Šulhof je držao u zakup zemlju bečke banke i 1861. godine je kupio engleski parni plug Fauler za 20.000 forinti. Pri kupovini mu je obećano da će taj parni plug moći za 50 minuta da uzore toliko zemlje, koliko oru četiri vola za ceo dan. No, orući tešku, ritsku, banatsku zemlju, ovaj plug nije ispunio obećanja prodavaca, niti Šulhova očekivanja. Parnom plugu Fauler je vučnu snagu obezbeđivao jedan lokomobil koji je sa jednim čeličnim užetom povlačio balansni plug preko dva pomoćna bubnja za namotavanje čelične sajle.
Prva generacija najboljih parnih plugova u svetu, kompanija Džon Fauler (John Fowler&Co) i Hauard-Kasali (Howard&Casali) je bila vrlo skupa, a u radu nepraktična. Njihovo rukovanje je tražilo dosta stručnog znanja, a njihovo pomeranje prilikom oranja je dugo trajalo sa dodatnom zapregom. Po tadašnjim proračunima, oranje parnim plugom je bilo tri puta skuplje, nego sa volovima. Jedina prednost njihove primene je bilo dublje oranje, što je doprinelo većim prinosima. Zbog ovih nedostataka se na banatskim poljima nije odmah proširila upotreba parnog pluga. Tek posle tehničkog usavršenja i povlačenja pluga sa dve parne mašine, krajem XIX veka su oni postali rado korišteni.Eduard Kin i Matijas Hofer
Neumorni fabrikant, Ištvan Vidač je sa londonskog svetskog sajma 1862. godine doneo nekoliko novih poljoprivrednih mašina, da bi unapredio svoju proizvodnju. On je 1863. godine u Krajovi otvorio novu fabriku mašina, u nameri da snabdeva svojim proizvodima južni Banat, Srbiju, Bugarsku i Rusiju. Sa dve fabrike, porodica Vidač je zauzimala najznačajnije mesto u proizvodnji poljoprivrednih mašina, koje su nagrađivane na raznim sajmovima i uživale su veliki ugled. Pored Vidača, veliki napredak je načinila fabrika Ištvana Reka, koji je usavršio svoju prvu parnu vršalicu. Dolaskom mladog inženjera Eduarda Kina 1862. godine u fabriku Pabsta i Krausa u Mošon Mađarovaru počinje vrtoglavi uspon ove firme, koja će izrasti u jednu od najvećih fabrika poljoprivrednih mašina.
Značajan je bio i dolazak Matijasa Hofera 1862. godine na čelo kompanije Klejton-Šatlvort u Beču. Fabrika Lanc (Lanz) iz Manhajma je, osim izrade plugova, vršila i servisne usluge i popravke mašina američkih proizvođača. Svoju samostalnu proizvodnju će početi 1867. godine i izrašće u poznatu fabriku na evropskom tržištu. Proizvodiće plugove, vršalice, parne lokomobile, a kasnije i traktore. Ona je imala veliko tržište u Austrougarskoj i njeni proizvodi su bili vrlo popularni u Banatu. U poljoprivredi su se sve više koristile mašine koje su zamenjivale jeftinu i nepouzdanu radnu snagu. Primenom savremenije mehanizacije dobila se i bolja obrada zemlje, što je uticalo na povećanje prinosa. Po podacima iz 1863. godine, na teritoriji Ugarske je bilo 24 fabrike poljoprivrednih mašina, od toga dvadeset u Budimpešti, dve u Banatu i još dve u drugim županijama i bilo je 194 parna lokomobila sa ukupnom jačinom od 1.603 konjske snage. Kompanija Garet je 1863. godine otvorila svoje predstavništvo u Budimpešti, gde je prodavala svoje čuvene sejalice, parne i zaprežne vršalice. To su godine velike ekspanzije i napretka u poljoprivredi i kompanija Klejton-Šatlvort je do 1865. godine prodala 400 parnih vršalica. Nove carinske stope, uvedene 1864. godine su još više poskupele već i tako skupe mašine.Parne vršalice u Bečkereku
Mnogi preduzetnici, naročito Jevreji, uvideli su velike mogućnosti za bogaćenje i ulagali su kapital u parne mašine i vršalice. U Zrenjanin je prvu parnu vršalicu Klejton-Šatlvorta doneo Jevrejin Šimon Berger sa drugovima 1864. godine. Njihova garnitura je mogla da ovrši 300 merica na dan. Druga parna vršalica je stigla u Zrenjanin preko bravara Lorenca Baša, koji je kasnije svoju mašinu preradio za pokretanje parnog mlina. U to vreme je bilo mnogo protivnika upotrebe parnih mašina, koji su kao najveće nedostatke isticali skupoću, opasnost od eksplozije i stručno rukovanje. Zato su mnogo popularnije bile mašine koje su pokretale životinje preko gepla.Dvojna monarhija
Posle izgubljenog rata sa Pruskom 1866. godine, politička pozicija Austrije u Evropi bila je izuzetno slaba i to je primoralo Beč da se nagodi sa Mađarima. U Budimpešti je 8. juna 1867. godine krunisan car Franc Jozef I za kralja Mađarske. Stvorena je nova država, carstva i kraljevstva, koja je bila po društvenom uređenju jedinstvena u Evropi, Dvojna monarhija. Sa dualističkom upravom su smireni zaoštreni odnosi između dve zemlje.
Na privrednom planu je zajednička država prvih godina načinila munjeviti uspon i opravdala zajednički nastup u kapitalističkoj Evropi. Izvoz poljoprivrednih proizvoda je kulminirao 1868. godine i dostigao rekordne rezultate. Povoljna privredna kretanja su materijalno poboljšala status veleposednika i oni su postajali sve uticajniji u društvu. Aristokratija je sa buržoazijom načinila ogroman privredni napredak, naročito u granama koje su vezane za agrarnu proizvodnju. U periodu od 1867. do 1873. godine, šest puta je više uloženo novca u privredu i industriju nego u ranijim godinama.
Državni napredak nije zaobišao Banat i Torontalsku županiju, koja je zbog dobrih komunikacija bila pogodna za kapitalistička ulaganja. Poljoprivreda je dobila novi zamah, jer je od sveukupne poljoprivredne površine zemljišta, koje je iznosilo 1.113.499 katastarskih jutara, 66% bilo pod oranicama, što je u državnim okvirima bilo najviše.Parni mlinovi
U velikim trgovačkim centrima dolazi do novih ulaganja, industrija postaje sve savremenija i najviše se ulaže u mlinove. Prvi parni mlin u Banatu je otvoren u Vršcu 1861. godine, u Pančevu 1866. godine, u glavnom gradu županije, Zrenjaninu, parni mlin je proradio 1868. godine, a u Kikindi 1869. godine. Otvaraju se i druge fabrike. U Zrenjaninu je 1869. godine proradila fabrika kvasca i ulja i neke manje fabrike, koje će kasnije imati značajnu ulogu u razvoju privrede županije.Torontalsko privredno udruženje
Nosioci i pobornici privrednog razvoja su bili bogati veleposednici i oni su, zbog zaštite svojih interesa, 1869. godine osnovali prvo Torontalsko privredno udruženje u Kikindi. Iste godine je osnovano i privredno udruženje u Pančevu. Torontalsko privredno udruženje je osnovalo 37 imućnih veleposednika, koji su za prvog predsednika izabrali grofa Jožefa Betlena iz Novog Bečeja. Vremenom se broj stalnih članova udruženja popeo na 180. Udruženje se bavilo i poljoprivrednim temama. Neki zadaci udruženja su bili: unapređenje i popularizacija poljoprivredne mehanizacije, nabavka novih sorti žitarica i drugih poljoprivrednih kultura i zaštita interesa proizvođača prilikom prodaje svojih proizvoda. Najuticajniji članovi ovog udruženja su bili: princ Egon Turn Taksis, grof Janoš Čekonić, grof Gvido Karačonji, baron Simon Sina, Andor Talijan, Jožef Hertelendi i Janoš Daniel. Iako su ciljevi rada udruženja bili dobro osmišljeni, zbog slabog interesovanja je ono radilo samo pet godina.Poljoprivredna škola
U Velikom Sent Miklošu je, 1863. godine, ponovo pokrenuta poljoprivredna škola, ovaj put na inicijativu veleposednika Kalmana Nakoa. On je, iz poštovanja prema svome dedi, školu nazvao Kristofova ustanova. Za potrebe škole, Kalman Nako je darovao 24 kj zemlje i obnovio je raniju zadužbinu svoga pretka za stipendiranje učenika. On je đacima, koji su uspešno završili školu, darovao 42 forinta za kupovinu poljoprivredne opreme. Nadarenim učenicima, koji su nastavili školovanje do svoje 24 godine je davao 120 forinti godišnje stipendije. Školu je 1887. godine preuzela država pod svoj patronat i uvela kvalitetniju nastavu, tako da je godišnje između 45 i 55 učenika završavalo školovanje.
 
[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (11)[/h]Plugovi Rudolfa Saka
http://www.jasatomic.org/wp-content/uploads/2011/11/plugovi.jpgNa evropskom tržištu, u proizvodnji poljoprivrednih mašina se dogodilo nekoliko bitnih promena. Matijas Hofer, rukovodilac kompanije Klejton-Šatlvort u Beču, se 1869. godine osamostalio i otvorio svoju fabriku Hofer-Šranc (Hofherr&Schrantz). Ova fabrika će vremenom izrasti u značajnog proizvođača poljoprivrednih mašina i postaće veliki konkurent svojoj bivšoj, matičnoj firmi. U proizvodnji plugova je Nemac, Rudolf Sak napravio ogroman pomak sa svojim čeličnim plugom. Njegov plug se u konstrukcijskim i praktičnim rešenjima razlikovao od veoma popularnog Vidačevog pluga. Sak je uspeo da na čeličnu kolečku pričvrsti gredelj sa vučnim lancima, koji nije bio stabilno fiksiran. Na kolečku pluga je postavio dva vertikalna rama koje je povezao sa jednim poprečnim, na koje se naslanjao gredelj, tako da se njena visina mogla podešavati. Sa ovim rešenjem se postiglo dublje, lakše i sigurnije oranje i izbegla se mogućnost prevrtanja i onda kada je vučna sila bila jača.Plugovi iz Sakove fabrike su polako ali sigurno osvajali tržište i vremenom su istisnuli Vidačeve plugove. Po kvalitetu su ovi plugovi spadali u najbolje u svetu. Pored Saka, u Nemačkoj se pojavio još jedan uspešan proizvođač plugova, Braća Eberhard (Gebrüder Eberhard) iz Ulma. Braća Eberhard su naglo uspela u proizvodnji i na poljoprivrednim sajmovima širom Evrope su za svoje plugove, sa oznakom divljeg vepra, osvajali mnoga priznanja. U Banatu su proizvodi Saka i Eberharda bili jako popularni i najviše korišteni.
Ne zna se tačno koliko je bilo fabrika za proizvodnju poljoprivrednih mašina u državi u periodu od 1860. do 1870. godine, jer postojeći podaci o tome veoma različito govore, zato što je to period prelaska cehovskih manufaktura u fabričku industrijsku proizvodnju. U Budimpešti se 1867. godine spominje 16 registrovanih proizvođača poljoprivrednih mašina, a u ostalim županijama svega četiri.Zaprežne vršalice i snopovezačice
U to vreme su Banaćani rado kupovali plugove braće Palfi i Pala Nigrenjija iz Segedina, čije su radionice sedamdesetih godina XIX veka zapošljavale do 20 radnika i proizvodile su sve vrste plugova. Tadašnje fabrike je karakterisala slaba opremljenost za veću serijsku proizvodnju. Mašine, kao na primer vršalice, rađene su po narudžbini i nije ih bilo lako napraviti, jer nije bilo dovoljno sirovina, uvozile su se iz inostranstva. Uprkos svih teškoća, proizvođači u Austrougarskoj su držali korak sa savremenim svetom. Pravili su najkomplikovanije poljoprivredne mašine kao što su: Hauardovi plugovi, Krosildovi valjci, Henspanove i Garetove zaprežne vršalice, Garetove sejalice, Horzbijeva rešeta i druge. Svi proizvođači su pokušavali da kopiraju najmodernije i najbolje američko-engleske proizvode, koji su bili vrlo traženi na teritoriji tadašnje države i to je pozitivno uticalo na proizvodnju domaćih fabrika.
Na teritoriji Ugarske je 1863. godine, zbog oporezivanja izbrojano 198 vršalica na parni pogon i samo sedam parnih plugova. Iznenađujuće mali broj savremenih parnih mašina se objašnjava izuzetno visokom cenom, koju su dodatno poskupljivale velike uvozne carinske stope. Osim toga, ove parne mašine su bile komplikovane za rukovanje i zahtevale su stručno osposobljena lica, a to je još dodatno poskupljivalo njihovu upotrebu, jer je u celoj državi bilo samo 132 mašinista. Poljoprivredne mašine, koje su pokretali konji preko gepla, su bile mnogo popularnije, jer su bile lakše i pokretnije od teških parnih mašina. One nisu iziskivale mnogo stručnog znanja, a po kvalitetu rada su bile približno jednake mašinama na parni pogon. Ove mašine su već tada tako pravljene da ih je mogao pokretati parni lokomobil. Među najtraženijim i najpopularnijim mašinama su bile američke Mek Kormikove zaprežne žetelice- snopovezačice, koje su uz košenje, odmah vezivale žito u snopove, što je mnogo ubrzalo i pojeftinilo žetvu.Poplave i kolera
Nakon vrlo dobrih i rodnih godina, južnu Ugarsku je pogodila nepamćena elementarna nepogoda, koja je trajala od 1869. do 1872. godine. Usled podizanja nasipa u donjem toku reke Tise, zbog velikog vodostaja je došlo do izlivanja podzemnih voda, koje su poplavile više od 800.000 kj oranica. U Banatu je 18 opština bilo pod vodom. Da nesreća bude veća, naredne godine je stanovništvo Banata desetkovala epidemija kolere. Ovakve elementarne nepogode država nije predviđala i nije prokopala odvodne kanale kojima bi se voda odvela do reka. U Torontalskoj županiji, seljaci tri godine nisu posejali svoje njive i samo su uz pomoć države uspeli da prežive gladne godine. Neke imućnije veleposedničke porodice su pomagale narodu: porodica Nako u Velikom Sent Miklošu, Šulpeovi u Novom Kneževcu, Baćanjijevi u Banatskom Aranđelovu i Čekonići u Žombolju. Šulpeovi su zbog ovih humanih dela, dobili od cara Franca Josifa I plemićku titulu.
Došlo je do osiromašenja, naročito seljaka, i to je prouzrokovalo da mnoge fabrike posluju sa gubitkom. To se odrazilo najviše na dve Vidačeve fabrike koje su, uprkos ulaganja imale velike dugove. Sin Ištvana Vidača je 1873. godine izvršio samoubistvo, a otac koji nije mogao da preboli gubitak sina, teško se razboleo i njegova fabrika u Krajovi je otišla pod stečaj. Ostareli Vidač više nije mogao sam da spase svoje fabrike od propadanja i 1883. godine je umro u najvećem siromaštvu. Tako je završena priča o porodici, poreklom iz Banata, koja je najviše dala i doprinela razvoju poljoprivredne mehanizacije u Ugarskoj.
Dugogodišnji loši prinosi su umanjili državni izvoz poljoprivrednih proizvoda, bankarske manipulacije su se loše odrazile na državni budžet i to je izazvalo veliku inflaciju i ekonomsku krizu, pa je kupovna moć stanovništva opala. Ova kriza je trajala sve do 1874. godine. Posle nje je nastupio period opreznijih ulaganja pri osnivanju novih fabrika. Poljoprivreda je ipak uspela do 1875. godine da se oporavi i postala je opet vodeća i najjača privredna grana države.Brisan zakon o cehovima
Na inicijativu građanskog, kapitalističkog društva, 1872. godine je brisan Zakon o cehovima, što je značilo slobodno, neograničeno bavljenje zanatstvom i osnivanje zanatskih udruženja. Ovaj liberalni zakon je dao zamah većoj industrijalizaciji države. Po popisu iz 1870. godine u Torontalskoj županiji bez Vojne krajine, je bilo 413.000 stanovnika i od toga se 9.217 bavilo zanatstvom. Najviše zanatlija je bilo u srezovima: Veliki Sent Mikloš 2.255, Zrenjanin 1.830 i Kikinda 1.508.
Interesovanje stranih proizvođača poljoprivrednih mašina za područje Ugarske nije prestajalo i pored nestabilnog privređivanja. Pojavile su se nove kompanije sa svojim proizvodima, koje su 1873. godine imale svoja predstavništva u Budimpešti: Maršal, sinovi i kompanija (Marshall Sons&Co), Mek Kormik, Rensom, Sims i Hid (Sims&Head), Raston-Proktor (Ruston, Proctor&Co), Rabi i kompanija (Robey&Comp), Ekert (Eckert), Hauard i Domblejz (Domblase). Pored engleskih i američkih proizvođača na tržištu su bile prisutne i firme iz Austrije, Češke i Nemačke, kao što su: Burg, Zigl, Kugler i Hubicki, Hubaci, Karov, Boroš i Ajhman.
Značajnu ulogu na tržištu je imala i novoosnovana firma Hofer-Šranc koja je osim svojih proizvoda, prodavala i mašine Fostera, Rastona i Proktora. Svojim visokim kvalitetom ova fabrika je osvojila ugarsko tržište i postala je najveći uvoznik mašina, a imala je svoja predstavništva u Aradu, Temišvaru, Pančevu i Žombolju.
Velika ponuda poljoprivrednih mašina je ubrzo pokazala rezultate, pa je po podacima iz 1872. godine u državi nabrojano 2.388 parnih i 3.067 vršalica koje su pokretali konji. Ako uporedimo ove podatke sa deset godina starijim podacima, dobijamo neverovatan napredak od 1.200%. Prema podacima je najviše mašina bilo u zapadnougarskim županijama, pa u Baranji, Bačkoj, Torontalskoj i Tamiškoj županiji.
U Budimpešti je uspešno poslovalo centralno skladište engleskih proizvođača poljoprivrednih mašina. Gotovo svaka engleska firma je imala svoj servis za popravku i magacin rezervnih delova. Kompanija V.N.Nikolson i sin (W.N.Nicholson and Son) je 1872. godine otvorila svoje predstavništvo u glavnom gradu Ugarske. Mladi, ambiciozni vlasnik, Filip.V.Nikolson je i u Budimpešti proizvodio sve poljoprivredne mašine kao u Engleskoj. Njihovi proizvodi su i pored velike konkurencije bili vrlo traženi.
 
[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (12)[/h]http://www.jasatomic.org/wp-content/uploads/2011/11/memorandum.jpgAlbanske sejalice
U Banatu, u vršačkim vinogorjima, je sedamdesetih godina XVIII veka primećena nepoznata bolest, filoksera grožđa koja je uništila plantaže, a istovremeno se pojavila crvena čađ na pšenici. Vršački seljaci su te dve pojave povezali i protumačili da su uzroci toga upotreba gvozdenih plugova. Kraće vreme nakon ovih pojava, seljaci su orali drvenim plugovima, dok nisu bili uvereni da je u pitanju samo njihova zabluda.
Banaćani su teško prihvatali upotrebu sejalica. Vekovima su sejali rukama i nisu imali poverenja u mašinsko zaprežno sejanje, koje se najviše koristilo na većim, naprednim imanjima. Po podacima iz 1871. godine, u celoj državi je bilo svega 6300 sejalica. Najviše su korištene prepravljene Vidačeve, tzv. “albanske sejalice”. One su bile široke oko tri metra. Kutije su bile u dva nivoa. Seme se stavljalo u više, veće kutije. Pogonski točkovi sejalice su pokretali preko prenosa osovinu koja je prolazila horizontalno kroz niže postavljene – manje kutije za seme, a odatle su valjci pričvršćeni na osovini prilikom pokreta izbacivali seme kroz otvore. Seme je padalo na dasku odakle se slobodno raspršivalo. Ove sejalice su se dugo koristile. Nedostatak im je bio što je seme ostajalo na površini zemlje, pa su seljaci posle morali da drljačom uvaljaju seme u zemlju. “Albanske sejalice” su, u odnosu na ručno sejanje, imale uštedu u semenu za oko 10%.Mađarska sejalica (Hungarian Drill)
 
Sejalica Eduarda Kina, napravljena 1874. godine zvana ”Mađarska sejalica“ (Hungarian Drill) je izazvala pravu revoluciju po jedinstvenom, praktičnom rešenju. To je bila zaprežna mašina, širine oko dva metra, sa kutijama za seme iz kojih se mogao ravnomerno podešavati pad semena na pokretne ploče, koje su izbacivale seme u sprovodne lule, ispred koje su bili raončići. Na ovoj mašini se mogla podešavati dubina i razmak izbacivanja semena, što je kod pojedinih kultura, pogotovo kukuruza bilo vrlo bitno, zbog bolje obrade. Kin je sa svojom sejalicom ispravio sve nedostatke ranijih, kašikastih sejalica i postigao je ogroman uspeh u zemlji i inostranstvu.Na Pariskoj svetskoj izložbi, 1878. godine je Eduard Kin osvojio zlatnu medalju i do 1890. godine je njegova fabrika napravila 10.000 sejalica. U Banatu su ove sejalice najrađe korištene jer su bile najpouzdanije. Pored njih, u upotrebi su bile i Sakove, Nikolsonove, Ringove, Meliharove, Hofer Šrancove, Garetove, Horzbijeve i Krausove sejalice. Sve one su verno služile i radile na banatskim poljima sve do Prvog svetskog rata.Posle velike ekonomske krize, počinje u Banatu otvaranje novih fabrika poljoprivrednih mašina. Vršac je bio važan privredni centar. Njegovo, pretežno nemačko stanovništvo se bavilo, pored zemljoradnje, zanatstvom i preduzetništvom u svim granama privrede. U Vršcu je zanatska, bravarska radnja Balint Neukoma osnovana 1842. godine, do sedamdesetih godina izrasla u pravu fabriku. Sam Neukom je imao 28 svojih patentiranih izuma. U fabrici su se proizvodile alatke i prese za vinogradarstvo. Najpoznatiji proizvodi ove fabrike su: presa za grožđe, plug za vinograd sa špricom protiv perenospore, kazan za pečenje rakije i nama dobro poznata flaša za sodu vodu. Neukom je u svojoj fabrici imao parnu mašinu od 14 KS koja je pokretala strug, parni čekić i ostale alate. U Vršcu je postojala i fabrika poljoprivrednih mašina Đule Zajdla. On je pored proizvodnje mašina, imao i svoju livnicu i zapošljavao je od 60 do 80 radnika. Zajdlova fabrika je bila dobro opremljena za proizvodnju. Njegove alatke je pokretala parna mašina jačine 21 KS, koju je kasnije zamenio benzinski motor. Među prvima u Banatu, Zajdl je koristio i elektro motore u proizvodnji. On je bio poznat po svojim presama za grožđe koje su najviše tražene u Austriji. Vremenom je Zajdl proširio svoju proizvodnju i počeo je da pravi parne lokomobile, vršalice i druge poljoprivredne alatke. Njegovi proizvodi su bili traženi po južnom Banatu, Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji.Fabrika u Temišvaru, Aradu…
U Temišvaru je bila poznata fabrika za proizvodnju poljoprivrednih mašina Fajce. Značajnu proizvodnju je imala i fabrika braće Fridrih. Oni su proizvodili sve vrste poljoprivrednih mašina i parne lokomobile, a stare, stabilne parne mašine su prepravljali u samohodne. Treću fabriku u Temišvaru su otvorili krajem XIX veka, dva inžinjera, Marki i Barta, koji su pored proizvodnje mašina imali i livnicu. U Rešici je bila fabrika državnih železnica Ugarske.Vrlo tražene proizvode je imala fabrika braće Šoljmoš i Janoš Vajcera iz Arada, kao i Ištvana Šimonfija iz Koložvara. Klejton-Šatlvort je imao svoje predstavništvo u Temišvaru i prodavao je parne i vršaće mašine, ručne vetrenjače, trijere, sejalice, krunjače za kukuruz, parne mlinove i postrojenja za vetrenjače, univerzalne čelične plugove, plugove sa dva i tri raonika, kao i mašine za vezivanje snopova američke kompanije – Valter A. Vud, fabrika mašina, kosačica i žetelica (Walter A. Wood Mowing and Reaping Machine Manufactoru).Gvožđari
Indirektni učesnici u razvoju i popularizaciji poljoprivrednih mašina su bili i trgovci, jer su pored gvožđarskih proizvoda, prodavali poljoprivredne mašine domaćih i stranih proizvođača. Među prvima treba pomenuti Jevrejina Juliusa Dauna iz Zrenjanina, koji je 1867. godine otvorio svoju gvožđarsku radnju, ponosno je nazvavši „Kod Zlatnog pluga”. On je od 1879. godine bio ekskluzivni zastupnik kompanije Klejton-Šatlvort. Iz njegove reklame objavljene u nedeljniku Torontal (Torontál) se vidi, da firma iz Linkolna sa sedištem u Beču, nudi više puta nagrađivane parne lokomobile, čije je pogonsko gorivo bilo drvo, ugalj, ili slama. Julius Daun je prodavao i vršalice, krunjače za kukuruz, sejalice i mlinove na parni pogon. Osim njegove, u Zrenjaninu su bile poznate i trgovačke radnje Marcel Brauna i Bodog Berenjija.
Među najvećim trgovcima gvožđarskom robom i mašinama bili su Karolj Andrenji i njegov sin iz Velikog Varadina, koji su imali svoju veliku trgovinu i skladište u Aradu. U pančevačkim novinama se 1871. godine reklamirao trgovac Jovan Manojlović iz Beča, koji je nudio mašine za vršidbu sa konjskom i parnom snagom. Braća Stefanović su u Pančevu, 1884. godine otvorili svoju trgovinu gvožđa i gvožđarske robe sa stovarištem i prodavali su na veliko i malo: poljoprivredne mašine, osovine marke Vinter (za paorska kola), magnet-kose, pribore za vinogradarstvo i druge raznovrsne poljoprivredne alatke.Izigrani kmetovi
Mada je najveća tekovine Revolucije 1848. godine bilo ukidanje kmetstva, u životu bezemljaša – želira, odnosno bivših kmetova i kontraktualista, koji su pod posebnim ugovorom koristili vlastelinsku zemlju, ništa se bitno nije izmenilo. Posle revolucije nije urađena agrarna reforma i bezemljaši nisu dobili ni okućnice, ni manje posede. Porastom stanovništva se njihov broj uvećavao. Po zakonu iz 1873. godine, kada je i izvršen premer i ukrupnjavanje vlastelinskih imanja u celinu, bivši kmetovi su mogli od vlastelina da otkupe zemlju koju su obrađivali. No, veleposednici su opet izigrali zakon, pa su delove svojih poseda izdavali u zakup novim bogatašima i kapitalistima, koji nisu poštovali nekadašnje ugovore sklopljene pre Revolucije 1848. godine, između kmetova i vlastelina. Zbog novonastalih kapitalističkih odnosa u poljoprivredi, mnoga baštovanska sela u Banatu su raseljena. Najdrastičniji primeri su raseljenja nekadašnjih duvandžija iz Lazareva, koje je naselio u XVIII veku jermenski trgovac Lazar. Pored Novog Kneževca je selo Budžak sasvim raseljeno i Filić samo delimično, koji su bili u posedu porodice Talijan. Imretelek je prestao da postoji, a Terjan je delimično raseljen. Oba sela su bila u blizini Čoke u posedu braće Lederer. Zbog ovakvog postupanja novih vlastelina i lošeg statusa bezemljaša i siromaha doći će do velikih nemira krajem XIX veka na teritoriji cele države.Rasformiran Velikokikindski distrikt
U osmoj deceniji XIX veka u Banatu se događaju velike administrativne promene. Ukinuta je južnobanatska Vojna granica 1872. godine, a u Torontalskoj županiji je posle sto godina postojanja, Velikokikindski distrikt 1876. godine rasformiran i pripojen županiji. Opštine nekadašnjeg distrikta su podeljene na tri sreza: Novokneževački, Novobečejski i Velikokikindski. Posle njihovog priključenja županiji obavljen je popis stanovništva, 1880. godine. Po popisu je bilo 513.861 stanovnika, 18.254 manje, nego 10 godina ranije. Uzroci toga su bili: velika epidemija kolere 1873. godine i raseljavanje stanovništva zbog velikih poplava. Torontalskoj županiji su narednih godina najveće probleme predstavljale podzemne vode, zbog kojih se 1881-1882. godine nisu mogli obaviti poljoprivredni radovi na vreme. Narod je ostao bez hrane i samo je uz pomoć županije i države prebrodio ove teške godine.Bačka preuzima primat
Dok su Banaćane kosile teške epidemije, a velike poplave ih prinuđivale da napuštaju svoje domove, susedna, znatno bogatija Bač-bodroška županija je polako, ali sigurno preuzimala primat u poljoprivrednoj proizvodnji, od banatskih županija Tamiš i Torontal. Sa razvojem poljoprivrede, u Bačkoj se brzo razvijala i upotreba poljoprivredne mehanizacije. Na teritoriji ove županije su osnovane značajne fabrike i radionice, koje su imale tržišne interese u Banatu prilikom prodaje i popravki poljoprivrednih mašina. Mnoge od ovih fabrika su postale velika konkurencija, već postojećim, mnogo poznatijim proizvođačima iz inostranstva, pa i iz glavnog grada Ugarske, Budimpešte.
Jedna od prvih fabrika u Bač-bodroškoj županiji za proizvodnju poljoprivrednih mašina je bila fabrika Rajnharda i Đule Hajpa u Crvenki, koja je počela sa radom 1870. godine. Braća Hajp su prvo radili popravke mašina i izrađivali manja oruđa za rad. Vremenom su proširili svoju proizvodnju i počeli su da izrađuju parne mašine, vršalice, sejalice, plugove, a bili su poznati i po tome, što su prerađivali stabilne parnjače u samohodne mašine, lokomobile. Njihovo tržište je bilo u Bačkoj, Banatu, Sremu, Slavoniji i Srbiji.
Među najvećim proizvođačima poljoprivrednih mašina je fabrika Zikmunda i druga iz Novog Sada osnovana 1888. godine. Ova fabrika je proizvodila sve vrste poljoprivrednih mašina, pravila je parne mašine, vršalice, mlinove i vage i bavila se livenjem čeličnih konstrukcija. Ona je zapošljavala oko sto radnika i svoje proizvode je plasirala širom Austrougarske, Srbije, Bosne, Rumunije, Francuske, Bugarske, Turske, a pogotovo u Banatu.
 
Pored pomenutih većih fabrika, u Bač-bodroškoj županiji su bile poznate i manje fabrike i radionice, koje su sa svojim proizvodima i uslugama mnogo doprinele u proširenju agromehanizacije na našim prostorima. Jedna je fabrika Jakoba Rajha i sinova iz Novog Sada, koja je proizvodila vage i poljoprivredne mašine. Druga fabrika je bila u Bečeju, a vlasnici su bili Rudolf Šumaher i sinovi. Ova fabrika je bila poznata po tome, što je prepravljala stabilne parnjače u lokomobile i proizvodila je i druge poljoprivredne mašine. Ona je imala veliko tržište u Banatu.
Proizvodnju i popravku mašina su još radili: Mihalj Dek iz Feketića, Lajoš Fuš iz Kule, Ištvan Goja iz Ravnog Sela, Jakob Hartman iz Vrbasa, Jakob Het iz Stanišića, Vilmoš Krumbak iz Crvenke, Mikloš Jasenović i Karolj Martinc iz Subotice, Peter Pešel iz Savinog Sela, Filep Pister iz Sivca, Balint Rap iz Odžaka, Jakob Šafhojzer iz Sivca, Henrik Rajh iz Budisave i Lamot iz Novog Sada. Kao značajan proizvođač, pridružiće im se početkom XX veka Polič i Varga iz Kule, koji su sa svojim plugovima bili nadaleko poznati.
 
[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (13)[/h]Prvi sajam u Banatu
Mada stanje u poljoprivredi Banata nije bilo dobro, najuticajniji veleposednici, na čelu sa grofom Endreom Čekonićem, ponovo su oživeli ugašeno privredno udruženje. Novo udruženje je osnovano 13. oktobra 1883. godine u Kikindi, sa ciljem da još više unapredi poljoprivredu i da poboljša prodaju banatskih proizvoda, što bi svima bilo u interesu. Udruženje je odlučilo da članstvo redovno obaveštava o aktuelnim problemima i naučnim dostignućima u poljoprivredi, preko Kikindskog glasnika (Kikindai közlöny). Od 1886. godine počelo je da izdaje svoj glasnik u Kikindi, a glavni urednik je bio Geza Bartok, poznati privrednik i predavač iz Velikog Sent Mikloša. Glasnik je izlazio šest puta godišnje do 1919. godine. Ciljevi udruženja su bili i da ocenjuje i nagrađuje najbolje proizvođače na sajmovima širom Banata. U prvoj godini postojanja je pored četrdeset i jednog osnivača, udruženje imalo 459 članova.
Veliki poduhvat udruženja je bilo organizovanje prvog poljoprivrednog sajma u Banatu, od 25. do 28. septembra 1884. godine u Kikindi. Na vašarištu su napravljeni drveni paviljoni za izlagače u dva reda, do kojih se dolazilo preko velike, ukrašene pobedničke kapije. Bilo je 224 izlagača podeljenih u deset grupa. Na sajmu su bili prisutni najugledniji banatski veleposednici sa svojim proizvodima; grof Endre Čekonić, Gida Rohonci iz Novog Bečeja, princ Egon Turn Taksis iz Ečke, Aladar Karačonji iz Novog Miloševa, baron Ivan Bajić iz Bočara, grof Jene Karačonji iz Banloka, grof Kalman Nako iz Velikog Sent Mikloša, baron Fedor Nikolić iz Macedonije, Jene Ronaji iz Malog Sombora, Bela Talijan iz Novog Kneževca i još mnogi drugi, koji su i svojim proizvodima i prisustvom uveličali ovaj jedinstveni događaj.
Najveće interesovanje posmatrača su izazvale poljoprivredne mašine, naročito parne, koje su proizvodeći gromoglasnu buku učestvovale na takmičenju organizovanom za njih. Bilo je tu izloženo lokomobila, vršalica, sejalica, trijera, plugova i još mnogo raznih, manjih oruđa za rad u poljoprivredi.
Parni plug kompanije Fauler sa imanja iz Komluša je posebno iznenadio i zainteresovao posetioce jer je na praznom prostoru, blizu izložbe izvršio probno oranje na veliko zadovoljstvo posmatrača.
Na sajmu su grupe bile rangirane. Za poljoprivredne mašine je dodeljeno 5 zlatnih, 18 srebrnih i pet bronzanih medalja; za vrtlarstvo i poljoprivredne proizvode je dodeljena 1 zlatna, 19 srebrnih i 12 bronzanih medalja; za stočna grla i male domaće životinje je data 1 zlatna, 17 srebrnih i 12 bronzanih medalja. Osim medalja, učesnici su dobili i diplome i novčane nagrade, plaćane u zlatnim forintama u zavisnosti od plasiranog mesta. Ovaj sajam je posetilo oko 10.000 ljudi.Akcionarsko društvo „Emag“
Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina XIX veka su se ustalili proizvođači poljoprivrednih mašina na teritoriji Austrougarske. Zbog velike konkurencije, na tržištu se nisu osnivale nove fabrike. Poznati proizvođači su proširivali paletu svojih proizvoda, a najveći dometi fabrika su bili proizvodnja parnih mašina i vršalica. Malo fabrika je proizvodilo parne plugove, jer njihova proizvodnja nije bila usavršena. Inžinjer i pronalazač firme Ganc (Ganz) iz Budimpešte, Andreas Mehvart je patentirao novi rotacioni parni plug, ali zbog visoke cene nije imao tržište. Od novih proizvođača, na tržištu se pojavio 1880. godine fabrikant Šlik, koji je proizvodio parne lokomobile jačine od 4-8 KS po licenci mašiniste iz Temišvara, Ištvana Binela. Fabrika Grosmana i Rauzenbaha (Grosmann und Rausenbach) je prvi lokomobil proizvela 1885. godine, jačine 3 KS sa 180 obrtaja i na 5,5 atmosfera pritiska. Ova fabrika je kasnije postala akcionarsko društvo Emag, koje je bilo jedno od vodećih proizvođača poljoprivrednih mašina i svoje proizvode je prodavalo po povoljnim uslovima, prilagodivši se kupovnoj moći seljaka. Braća Heker su od 1870. godine počeli da proizvode parne lokomobile i vršalice, koje su usavršili i bili su poznati po tome u celoj državi.
Državna železnica je imala nekoliko svojih fabrika za proizvodnju i popravke, a od 1877. godine je počela sa samostalnom proizvodnjom lokomobila. Na tržištu je ona bila jak i ozbiljan konkurent, mnogo poznatijim engleskim proizvođačima. Njihovi najtraženiji modeli su bile mašine od 8, 10 i 20 KS. Prodaja je poverena Miklošu Feheru, poznatom veletrgovcu, koji je uspešno na tržištu afirmisao njihove proizvode.
Državna železnica je od 1882. do 1885. godine proizvela 363 lokomobila i počela je da proizvodi i vršalice. Tada su konstrukcije njihovih mašina bile ravne inostranim, ali su zbog nižih cena uspeli da potisnu stranu konkurenciju i postali su najveći proizvođač poljoprivrednih mašina u državi. Do kraja XIX veka ova fabrika je godišnje proizvodila 350 lokomobila, a njihov najveći konkurent Hofer-Šranc samo 200 lokomobila godišnje.Državna privredna izložba u Budimpešti
Na velikoj, državnoj privrednoj izložbi, održanoj 1885. godine u Budimpešti, učestvovalo je nekoliko Banaćana sa svojim proizvodima. Zapaženi su bili grof Endre Čekonić iz Žombolja, baron Janoš Nako iz Komluša, grof Gvido Karačonji iz Novog Miloševa, Jene Ronaji iz Malog Sombora i Gedeon Rohonci iz Novog Bečeja. Izložbu je u organizaciji Torontalskog privrednog društva posetilo 311 privrednika iz županije.
Izložba u Budimpešti je bila najveća manifestacija poljoprivrednih mašina i na njoj su učestvovali najznačajniji proizvođači iz zemlje i inostranstva. Vršalice pokretane preko gepla sa konjskom snagom su pobudile veliko interesovanje. Ove mašine su imale nova tehnička rešenja kod izdvajanja semena, jer su bili ugrađeni tresači za slamu, odnosno slamotresi i ventilatori za izbacivanje lakih primesa iz zrna. Bile su univerzalno napravljene, pa su mogle da se pokreću i sa parnim mašinama.
Među značajnim proizvođačima su bile kompanije i fabrike; Flajšer i drug, Kin, Grosman-Rauzenbah, Majer i sin, Mihalj Havaš, Šamuel Vagner, Andraš Terek, Štroble-Baris-Kolerič, Komprah-Hernadi, Nikolson, Šlik, Rek, Pol-Štadel i Majer.
Najpopularnije su bile vršalice, koje su pokretane sa dva do četiri konja preko gepla. Njih su uzimali veleposednici koji su imali od 50 do 100 jutara zemlje. Veliku potražnju poljoprivrednih mašina domaći proizvođači nisu mogli da zadovolje. Bila je problematična i teška izrada i nabavka gepla, ili prenosa koji su uvoženi iz inostranstva, iz Nemačke i Engleske koje su imale najbolje geplo. Od proizvođača su najbolji bili: Hofer-Šranc, Klejton-Šatlvort, Kin, Fajcer, i Majer.
Rudolf Sak je na izložbi prikazao svoj najnoviji, patentirani trobrazni plug obrtač i mnoge vrste plugove za paranje – međuredne kultivatore, kao i pomoćnu mehanizaciju za obradu zemlje. Šlik je izložio svoj jedinstveni trobrazni plug, a mogao se videti Kolemanov kultivator, Hauardov plug obrtač, Ekertov parač i raznovrsni Eberhardovi plugovi.
Izveštaj podžupana Bele Talijana iz 1885. godine najbolje oslikava i prikazuje opremljenost Banaćana poljoprivrednim mašinama.
 
[h=1]Istorija razvoja poljoprivrednih mašina u Banatu od 1718. do 1918. (14)[/h]Svetski proizvođači poljoprivrednih mašina u BanatuTemišvar, centar Banata
Sa uspostavljanjem železnice, povezani su najveći gradovi u Banatu, što je imalo ogroman privredni značaj. Najveći grad, Temišvar je imao najbolji položaj, jer je kroz njega prolazio međunarodni voz Orijent ekspres. Zbog dobre saobraćajne komunikacije Temišvar je imao značajnu ulogu u industrijskom razvoju države i Banata, jer su se iz tog važnog, trgovačkog centra, izvozili mnogi proizvodi u balkanske zemlje i Tursku. Svoj značaj i industrijski napredak Temišvar je pokazao 1891. godine, kada je održan veliki međunarodni privredni i poljoprivredni sajam. Na sajmu su izlagali najveći proizvođači iz zemlje i inostranstva, a značajno mesto su zauzimali proizvođači iz Banata. Posle ovog sajma, ulaže se još više u pokrajinu i otvara se još nekoliko fabrika poljoprivrednih mašina.
Prva, južnougarska fabrika poljoprivrednih mašina otvorena je u Zrenjaninu 1894. godine, a njeni osnivači su bili: dr Lazar Štern, Aleksandar Fuks, Geza Štajnicer, Vilmoš Ekštajn i Adolf Levinger. Fabrika je osnovana uglavnom od jevrejskog kapitala i proizvodila je sve vrste poljoprivrednih mašina. Ona je uspešno poslovala sve do 1903. godine, kada je otišla u stečaj.
Iste godine je u Zrenjaninu otvorio svoju fabriku Ferenc Vingler. On je sa 25 radnika proizvodio različite poljoprivredne mašine, a stabilne lokomobile je prepravljao u samohodne sa velikim uspehom. Vilhelm Ekštajn je prvih godina XX veka otvorio svoju fabriku plugova u Zrenjaninu. Osim proizvodnjom, bavio se i prodajom parnih mašina, vršalica i Maliharovih sejalica. Burger i Grinvald su 1904. godine osnovali fabriku, koja je posle nekoliko uspešnih godina prestala sa radom. U Zrenjaninu, glavnom gradu Torontalske županije je i Ugarska državna železnica imala veliku radionicu za popravke i sklapanje poljoprivrednih mašina i zapošljavala je 67 radnika.Kovači i mašinisti
Sve veća upotreba poljoprivredne mehanizacije je iziskivala održavanje i popravke mašina. Komplikovane parne mašine, sejalice, vršalice i kosačice su zahtevale stručna lica za rukovanje i održavanje. Skoro svako selo u Banatu je imalo po nekoliko kovačkih majstora, koji su popravljali, oštrili i izrađivali nove delove za mašine. Po popisu iz 1892. godine, u Torontalskoj županiji je bilo 1275 kovača. Osim njih, važnu ulogu u privredi su imali i mašinisti, ili kako su ih najčešće na mađarskom jeziku zvali “gepesi”. Mašinisti su pripadali samom vrhu seoske inteligencije, bili su cenjeni i uživali su ugled u selu, slično kao doktori i učitelji i bilo ih je po popisu, samo osam. Veoma traženi su bili i mašinbravari kojih je bilo 36 i mašinski kovači, kojih je u županiji bilo dvadeset dvoje. Razvojem poljoprivredne mehanizacije, se neminovno, i metalska struka razgranala na različite profile.Uvoz žitarica iz Amerike
Velika i nekontrolisana konjuktura poljoprivrednih proizvoda krajem XIX veka je uzdrmana i prekinuta kada su Amerikanci ponudili izuzetno jeftine žitarice svetskom tržištu. Došlo je do pada cena žitarica i to se nepovoljno odrazilo na opšte privredne rezultate u državi. Ekstenzivno privređivanje je tražilo još veću upotrebu poljoprivrednih mašina, koje su postajale sve neophodnije. U periodu od 1867. do 1890. godine, na teritoriji cele države je uvećana površina obradivih površina za 3,6 miliona katastarskih jutara i to je išlo na štetu stočarstva. Savremena obrada zemlje je doprinela da se prinosi povećaju u proseku za 30%. Niska cena žitarica na svetskom tržištu je najviše pogodila županije Bač-Bodrog, Baranju, Torontal i Tamiš gde je proizvodnja žitarica bila najveća.
Austrougarska je, poput mnogih evropskih zemalja, 1887. godine uvela zaštitne carinske mere protiv uvoza američkih žitarica, no to nije zaustavilo pad cena.
Nepovoljna privredna kretanja su izazvala dugotrajnu ekonomsku krizu, koja je zahtevala racionalizaciju proizvodnje i sve veću upotrebu mehanizacije. U Ugarskoj je 1895. godine bilo 7.234 žetelica, 49.342 vršaćih mašina sa dolapom, 9509 parnih vršalica i 159 parnih plugova. Veća upotreba parnih plugova u Banatu započinje krajem XIX veka, a najviše se koristio Faulerov sistem sa dva lokomobila, koji su međusobno na čeličnoj sajli vukli balansni plug. Ovi plugovi su bili veoma skupi, pa su se banatski veleposednici udruživali i zajedno ih kupovali i svake četvrte godine su mogli da oru svoje njive sa parnim plugom. Sa jednom garniturom plugova se godišnje moglo uzorati do 5.000 katastarskih jutara zemlje.SUS motori
Krajem XIX veka u Banatu su se pojavile nove mašine sa motorima sa unutrašnjim sagorevanjem koje su stizale sa zapada. Ovi motori su imali mnoge prednosti nad parnim mašinama, bili su sigurniji u radu i sa njima se lakše rukovalo. Nije postojala opasnost od eksplozije i požara, a nedostatak im je bio što su po snazi zaostajali za velikim parnim lokomobilima. Pravljeni su u mnogim varijantama, stabilni, na točkovima i samohodni. Motori sa unutrašnjim sagorevanjem su za gorivo koristili sirovu, neprerađenu naftu, benzin, petrolej i gas.
U početku su ovi motori samo pokretali vršalice, mlinove, krunjače i drugu mehanizaciju. Najpoznatiji proizvođači ovih motora u Austrougarskoj su bili: Ganc, Lang, Hofer-Šranc, Podvinec-Hajzler, Rek, Majer, Bek-Gergelj i Martoš-Herc. Od stranih proizvođača, na banatskim poljima su najviše korištene mašine, Robura i Bolindera iz Švedske, Petersa i Klajton-Šatlvorta iz Engleske, iz Drezdenske fabrike motora, Lanca iz Nemačke i Kristofa. Neposredno pre Prvog svetskog rata su se pojavili traktori i motorni plugovi. Najpoznatiji su bili: Štok iz Nemačke, Svenson Avans i Hanza Lojd iz Švedske, Big For, Mogul i Hart Par iz Amerike.
U poslednjoj deceniji XIX veka, u Banatu su prisutne sve vodeće fabrike poljoprivrednih mašina iz celog sveta. Ova ogromna ekspanzija poljoprivrednih mašina ima svoje uzroke u nedostatku radne snage, koja je bila veoma nepouzdana i zbog toga su gazde i veleposednici, ljudsku radnu snagu zamenjivali mašinama.
 
Nazad
Vrh