Kosovski (Turski) pevač

GORAN II

Novajlija
Učlanjen(a)
11 Dec 2008
Poruka
9
Turski pevač ili kosovski pevač je malo poznata rasa kokošaka koja je rasprostranjena na Kosovu i Metohiji, kao i u nekim mestima Sandžaka. Pretpostavlja se da je to autohtona rasa, doneta iz Turske prilikom okupacije Balkana. Neki putopisci su je 1936. godine u stranim glasilima nazvali Gnjilanski muzikale. Neki stručnjaci čak tvrde da prema eksterijeru ovoj rasi jako liči retka rasa pod imenom Holandski brabant. Moglo se pročitati da je i Nemci svojataju kao svoju rasu pod imenom Bošnjak (podatak iz 1990. godine), odakle se dovodi u vezu sa istim nazivom u nekim mestima oko Peći na Kosovu gde je isto tako zovu i poznata je kao odličan pevač. Bilo koje ime da se uzme u obzir pretpostavka je da se radi o istoj rasi koja se pojavljuje u tri varijante.

Prva varijanta turskog/kosovskog pevača ogleda se u izgledu glave po čemu se jedino razlikuju. Glava je krupna, sa jakim kljunom, orlovske oči su crnih do svetlih pigmenata u zavisnosti od boje perja, noge su jake i gole od braon do crne boje, dugačke, držanje tela i glave je visoko, perje dobro priljubljeno, rep je uspravan sa nekoliko sabljastih pera. Kresta se sastoji od dela gromuljastog izraštaja iznad nozdrva iz koga se formiraju dva izraštaja crvena u vidu kozjih rogova. Od ove ovakve kreste na glavi i potiljku je formirana velika ćuba-kićanka koja je oborena niz vrat. Podbradnjaci su veliki i žarko crveni, a podušnjaci goli, crveni i veliki, često puta belo poprskani. Ostalo perje na vratu je normalno kao kod drugih rasa.

Druga varijanta je slična prvoj u pogledu kljuna, kreste, očiju, podbradnjaka i podušnjaka. Jedina razlika je u izgledu i položaju pernate ćube-kićanke, koja je za razliku od prethodne-viseće kod ove varijante potpuno uspravna i stoji kao raširena lepeza visine i do 8 centimetara, sa krajevima pera oborenim na jednu ili drugu stranu, a u boji ostalog perja koja je dominantna na telu.

Treća varijanta je nastala nekontrolisanim ukrštanjem prve i druge varijante sa domaćom kokoškom na ispustima. Javlja se u više boja. Najčešća je potpuno crna sa svetlim ili crnim očnim rožnjačama. Razlika ove varijante u odnosu na prve dve je u izgledu kreste. Kod nje je kresta krupna, testerasto formirana sa nekim deformacijama, a naročito pri kraju kreste koja se uvek završava sa dva ili više nesimetričnih rogova. Ćuba je velika i visi na vratu kao kod prve varijante.

Turski/kosovski pevač svojim specifičnim karakteristikama skreće na sebe pažnju odgajivača. To je rasa koja daje najveći procenat dobrih pevača na posmatranom uzorku, čak do 90 odsto, što nijedna druga rasa ne može. Petlovi turskog/kosovskog pevača pevaju melodično i dugačko. Dužina jednog pevanja kreće se oko deset sekundi, a ima primeraka kod kojih je dužina jednog pevanja i do 15 sekundi. Pesma je dugačka i najčešće slabijeg tonaliteta, mada ima i onih koji daju jak, dubok i zvučan glas da se morate zapitati da li je moguće da tako malo stvorenje može da proizvede takav zvuk. Mišljenja na tu temu su različita. Neki ove sposobnosti pripisuju većem kapacitetu pluća, a drugi su skloni da veruju da je sposobnost turskog/kosovskog pevača da peva melodično i dugačko proizašla upravo iz njegovog živahnog, nemirnog i ratobornog temperamenta.

Ova rasa spada u slabije nosilje. Prosečna nosivost ne prelazi 160 jaja godišnje, bele boje i težine 55 do 60 grama. Koke se često raskvocavaju, dobro leže na jajima i dobro vode piliće. Turski/kosovski pevač pripada ranostasnim linijama i rano operjava. Petlovi počnu pevati u 6 ili 7 mesecu, a koke pronesu u 8 mesecu. Dobro koriste hranu. Petlovi dostižu težinu i do četiri kilograma, a koke oko tri kilograma.

2gu0hgw.jpg
 
Kosovski pevač nije isto što i turski pevač. A najveća dužina pevanja koja je zvanično zabeležena jeste 37 sekundi. Bio je pokušaj da se 1998 godine registruje ova rasa kao zvanična pod nazivom Kosovski pevač, napisana je radna verzija standarda , koja je predstavljena i u Evropi. Međutim to je dalje sprečeno da se razvija jer je savez zauzeo stav da je ta rasa već registrovana kao Turski pevač.
Postoji sličnost između Turskog pevača i Kosovskog pevača, ali samo u dužini peva, za koji je zabeležen u standardu interval 15-35 sekundi. Dok turski pevači nemaju ćubu i krestu u obliku slova V, kod Kosovskih pevača je ona karakteristična. Turski pevači se još nazivaju i Denizil pevači, po nazivu mesta odakle su potekli. O tome koliko se radi na toj rasi, govori i podatak da je Tursko ministarstvo kulture finansiralo sajt o ovoj rasi živine.


[youtube=425,350]yqcqG-o33Ic[/youtube]​


denizli-horozu.jpg


Za primer turskog pevača sam postavio ovaj kratki video i jedan primer iz turskog grada Denizlia kako se radi promocija rase. Vidi se jasna razlika u ćubi od Kosovskog pevača.
 
Mnogo više znamo o poreklu nekih inostranih rasa kokošaka nego o poreklu naših tako reći aotohtonih rasa kao što bi mogao da bude ''turski pevač''. On čak ni tačan naziv nema kod nas. U nekim krajevima ga nazivaju ''grk'' u drugim ''arbanas ili bosanac'' u novije vreme je dobio novi naziv postao je ''kosovski pevač''. Najrasprostraniji naziv je '' turski pevač '', a da turci za tu rasu niti znaju niti su čuli za njega što je i zvanično potvđeno. Oni imaju svog pevača koga zovu ''denizli'.' Zajedničko im je samo to što imaju veveričast rep i dugu pesmu, a drugih sličnosti nemaju.

Nigde nema nikakvih pisanih podataka o nastanku ove rase. Čak ni čuveni putopisac Alija Ćelebija ih ne spominje, iako daje tačne podatke o svakom mestu gde je prošao. Zna se koliko naselje ima stanovnika, ulica, kuća, vojnika, ovaca, volova, ali kokoške nigde ne spominje, iako bi pesma tih petlova morala da mu skrene pažnju. Verovatno živinarstvo u to vreme još nije bilo deo stočarstva. Pretpostavlja se da su došli sa najezdom Turaka u Srbiju posle Kosovskog boja. A možda ih je i vojska donela sa nekog kraja tadašnje imperije. Turci su otišli, a pevači su ostali. Na Kosovu ih još gaje šiptari. Kod nas nisu nešto rasprostranjeni mada se Nemci ponose time što u njihovom ''brdskom pevaču'' teče krv bosanskog pevača, koja je umešana zato da bi se popravila dužina pesme.

Srpsko podneblje je dobilo na poklon jednu rasu kokošaka. Savez odgajivača sitnih životinja samo mora da napravi tačan opis te rase, što bi fond domaćih rasa obogatilo za jednu vrlo interesantnu rasu kojoj u svetu nema slične. Njihova ćuba je edinstvena, jer nijedna priznata rasa u svetu nema razbarušenu stojeću ćubu. Ne može se naći kresta slična tom našem turskom pevaču. A tek malom roščiću koji raste iz nozdrve i koji je još deo kreste, nema sličnog u svetu.

Gajim uglavnom dve vrste kokošaka italijanke i turskog pevača. U mom malom inkubatoru se legu istovremeno i jedna i druga rasa. Istovremeno rastu pod istim uslovima. Godinama primećujem da koke turskog pevača za 2-3 nedelje ranije počinju da nose od italijanki koje su čuvene nosilje. Godišnje imam oko 10 komada koka turskog pevača 3-4 koke se raskvocaju, a one onda zaostaju u nošenje jaja. Višegodišnje su nosilje, a sa više godina i veličina jajeta se povećava. Imam jednu koku koja sad ima 7 godina, a još uvek redovno nosi.

U novije vreme selekcija se vrši po spoljašnjem izgledu, što smatram potpuno pogrešnim. To je ipak rasa kojoj je glavna osobina duga pesma, a baš zato mora da se vodi računa prvo o pesmi kao o rasnoj karakteristici, pa tek ako to zadovoljava onda o spoljnom izgledu. To me podseća na jedan događaj. Na jednoj izložbi pre nekoliko godina, na novosadskom sajmu, stajao sam pred kavezima sa turskim pevačima i čekao da se neki strani petao oglasi da bi čuo koji su bolji moji ili tuđi. Kad naiđu tri posmatrača, jedan onako radosno progovori kao da je video starog poznanika ''vidi grka''. Drugi ga opominje da to nije grk, pa pogleda na kartonu koji je visio na kavezu i kaže ''nije to grk nego je to kosovski pevač''. Tako su hteli u to vreme da tu rasu prekrste. Na to će onaj prvi sa južnim akcentom ''ma nemoj meni reći, ovi se gaje u našoj porodici od pamtiveka, ja sam jedini koji je prekinuo tu tradiciju. Deda je pričao kako je njegov otac odabrao petlove za priplod. Bio je po zanimanju trgovac, pa kad je u podne došao na ručak, a neki petao slučajno zapevao, otac je izvadio iz džepa sat i gledao u sekundaru, pa kada mu se svideo samo je prozborio ''taj ostaje''. Nije ga ni video. Bilo me je sramota da se umešam u razgovor, jer ipak nije pristojno prisluškivati. Posle mi je bilo žao. Valjda sam mogao nešto naučiti. Nema mnogo država koji bi mogli da se hvale da imaju svoju rasu pevača. To je još jedan razlog da ga ''usvojimo ''.

Često sam slušao od odgajivača sa Kosova da ima raznih tipova kao ''kosovsko-mitrovački tip'', pa ''drenički tip'' itd., a u to sam se i sam uverio. Od jednog para crnih roditelja koji su srednje veličine dobijao sam zlatno prepeličastih, a ti su po telu veći (nešto iznad 3 kg). Crveni su manji do 2.5 kg. To je samo dokaz da ta rasa nije gajena planski po boji nego samo po dužini pesme. Pretpostavljam u nekom mestu se pojavio neki petao koji je dugo pevao. Ti koji su se trudili da imaju dobre pevače od tog petla su nosili jaja za nasad za osveženje krvi. Moju pretpostavku samo potvrđuje ona zgoda koju sam čuo na izložbi. Birani su se oni najbolji pevači za priplod i za osveženje krvi iz drugog mesta opet ne obraćajući pažnju na boju ili tip. Boja još nije uniformisana do dan danas. To je zadatak za buduće odgajivače, da očiste boje.

Ako je ta rasa stvarno došla sa turskom najezdom, a bez nekog planskog odgoja zadržala svoja rasna obeležja do dan danas, to samo znači da imamo posla sa genetski vrlo jakom rasom. Pošto već dugo godina gajim tu rasu i to tako da vidim kakvi su im bili preci. Posle sedam godina gajio sam ih samo u crnoj boji, jer polazni materijal mi je bio takav, ispao je jedan zlatovrati petao, a onda su boje počele da naviru. Do sada imam zlatnu prepeličastu boju, zlatno-smeđu boju, a treća koja je retka u kokošijem svetu, a pripada i po boji i crtežu tigrastoj boji. Ova boja kod nas još i nema naziv, na crnoj osnovi sa zelenim sjajem pojavljaju se zlatne šare na neodređenim mestima tela sa tim što je jedna polovina pera zlatne, a druga je crne boje. Nazovimo tu novu boju ''zlatna tigrasta'' spajajući i zlatnu i tigrastu. Kod nas zaista mali broj odgajivači gaje tu lepu i zanimljivu rasu samo u crnoj boji, pa čak tvrde da im je to i jedina, a retko priznaju da ima i belih primeraka. To je prava šteta za ove lepotane. Pokazuju se i kao vrlo izdržljivi i vatreni borci. Ja bi ih im dao ime ''balkanski pevač''. I tako ga prikazao svetu.

tekst: Sili Ferenc - odgajivač i sudija za živinu
prilog Zorana iz Zrenjanina
 
u nedelju prva 3 probna jaja treba da se izlegu u inkubator a ukupno sam stavio 26 jaja,a danas mi se razlegla druga ćurka i stavio sam 15 jaja šta će da izađe od sve to videćemo

- - - - - - - - - -

mozeli moderator da promeni ime kosovski turski pevač u ,,juznosrpski kosovski pevač,,tako piše u autohtone rase srbije.
 
Nazad
Vrh