Ovo je jedna od najstarijih evropskih rasa, poznata još od 1000.godine pre Hrista. S uzgojem se započelo u severnoj Holandiji, odnosno u dvorcima pokrajine Friesland, po kojoj je ova rasa i dobila ime. Još za vreme istoricara Tacticusa (55-120) zabeleženo je postojanje Frizijaca, kao teških radnih konja koji mogu biti iskorišćeni i za jahanje. Toekom vekova frizijac je ucestvovao u stvaranju mnogih, posebno britanskih rasa kao na primer Fell ponija, koji mu je vrlo sličan. Sve do današnjeg vremena ostao je vrlo cenjen zbog svoje snage, izdržljivosti i blage naravi, te se neretko upotrebljava kako bi se poboljšale druge rase. U 17.veku je korišćen za stvaranje nemačke rase Oldenburg. Ipak, urkos svim svojim kvalitetama i popularnosti, u 19.veku je došlo do velikog smanjenja broja jedinki ove rase, a razlog se delimično krije u iznenadnoj popularnosti kasača. Do 1913. ostalo je samo tri pastuva u Friziji, ali za vrijeme II.sv. rata su se ljudi ponovno okrenuli konjima za rad na poljoprivrednim imanjima, jer je vladala nestašica goriva. Za oživljavanje uzgoja sada su se koristili uveženi Oldenburg pastuvi, te se rasa obnovila i 1979. započeta je tzv. „stud book“ odnosno upis u registar rase. Upisani su isključivo konji najčistije krvi, poznatih telesnih karakteristika potpuno u skladu sa zahtevima rase.
Iako nije uvek bilo tako, danas su Frizijski konji isključivo crne boje, sa tipičnim odsjajem dlake i bez ikakvih belih oznaka na tijelu. Visina u grebenu varira oko 150 centimetara, a vrlo su prepoznatljivi po bujnoj, dugoj grivi i repu. Za svoju malu visinu imaju prilično krupna i mišićava tela, dobro razvijene sapi i prsa, relativno jak vrat, kratka leđa i čvrste, kratke, dobro okoštane noge koje na svojim krajevima imaju duže dlake. Takođe imaju prilično visoku akciju prednjih nogu što im daje na eleganciji u svim kretnjama. Popularni su zbog kombinacije svog staloženog karaktera, što ih čini lakima za rukovanje, i prekrasnog izgleda.
Iako su uglavnom korišćeni za prezanje, ne samo za poljoprivredne poslove, već za vuču svečanih kočija, zbog svog prekrasnog izgleda i kretnji često se koriste u dresurnom jahanju, te dresurnim zapregama. U Engleskoj se tradicionalno koriste za vuču pogrebnih kočija, zbog toga su se ljudi njih bojali.