Italijanski ljulj - Lolium multiflorum L.
cv. Kruševački 13 (K-13)
Visoko produktivna sorta nastala oplemenjivanjem i odabiranjem genotipova iz introdukovanih populacija. Generativni izdanci u prvom otkosu dostižu visinu od 1m dok su generativni visoki oko 80cm. Izdanci su obrasli sa dosta širokih, izrazito sjajnih listova jasno zelene boje. Biljke se jako bokore sa srednje nežnim stabljikama sivo zelene boje. Klasovi si srednje dugi sa 6-8 klasića, a srednje krupno seme se lako osipa i ima apsolutnu težinu 1000 zrna 1,99g.
Izrazito je prinosna i u povoljnim uslovima može dati i preko 58tha-¹ zelene mase, odnosno 14,0-15,0tha-¹ sena sa 160 gkg-¹ sirovih proteina.
Odlična je sorta za trogodišnje smeše sa crvenom detelinom, a u uslovima navodnjavanja daje izrazito visoku produkciju.
Sorta je takođe pogodna za rano prolećno i kasno jesenje iskorišćavanje.
Italijanski ljulj - Lolium multiflorum L.
cv. Kruševački 29-tetra (K-29tetra)
Visokoproduktivna tetraploidna sintetička sorta nastala višestrukim oplemenjivanjem tetraploidnog potomstva domaćih genotipova. Biljke su uspravne i srednje visine (96cm u prvom otkosu), sa izrazito širokim tamno zelenim i sjajnim listovima. Odlikuju se jakim bokorom i brzom regeneracijom nakon otkosa.
Sorta je osetljiva na dugotrajnu sušu i dubok snežni pokrivač, dok je otpornost na rđu (Puccinia sp.) povećana. Seme je srednje krupno apsolutne težine 2,54g. Ova sorta je pogodana za rano prolećno i kasno jesenje iskorišćavanje u čistoj kulturi ili u smeši sa crvenom detelinom u trogodišnjem periodu. Norma setve u čistom usevu je 30-35 kgha-¹.
Preporučuje se za proizvodnju vrlo kvalitetne kabaste stočne hrane u obliku sena ili siliranjem. Prinos suve materije od 14-15 tha-¹ sa 160 gkg-¹ sirovih proteina.
Post je spojen: [time]1258835246[/time]
_________________________________________________
Engleski ljulj - Lolium perenne L.
cv. Kruševački 11 (K-11)
Prva sorta engleskog ljulja selekcionisana u Srbiji priznata je i uvrštena na listu sorti decembra 2006. To je sintetička sorta sa visokim genetičkim potencijalom za najvažnije agronomske osobine. Formirana je iz šest linija odabranih iz autohtonih populacija divlje flore Srbije.
Sorta je srednjestasna sa povećanom perzistentnošću, odnosno tolerancijom prema sušnim uslovima. Biljke su visoke u prvom otkosu i do 75cm i odlikuju se brzom regeneracijom nakon prvog otkosa.
Odlikuju se jakim bokorenjem sa srednje nežnim stabljikama i širokim, sjajnim listova jasno zelene boje. Sorta dostiže prinos suve materije u suvom ratarenju od preko 8 tha-¹.
Sadržaj sirovih proteina u suvoj materiji se kreće oko 160 gkg-¹ ako se kosi u pravo vreme.
Pogodna je naročito za košenje, odnosno spravljanje sena i siliranje u smešama sa drugim travama i leguminozama, ali se može koristiti i za ispašu.
Post je spojen: [time]1258835327[/time]
_________________________________________________
Francuski ljulj - Arrhenatherum elatius (L.) P. Beauv. ex J. Presl & C. Presl.
cv. Kruševački 12 (K-12)
Proverena sorta francuskog ljulja, ranijeg stasavanja, poreklom od introdukovanih genotipova iz Istočne Evrope. Biljke su poluuspravnog rasta visine oko 120 cm jakog bokora. Izdanci su sivo zelene boje, a listovi po ivicama jedva primetno maljavi.
Sorta je kosidbenog tipa i podnosi sušna, slaba i erodirana zemljišta, pa stoga odlične rezultate pokazuje na travnjacima u brdsko-planinskom području, iako se može sejati u smešama i u niziji.
Seme je srednje krupno apsolutne težine 2,54g. U čistom usevu daje i do 13 tha-¹ suve materije sa 145 gkg-¹ sirovih proteina, 271 gkg-¹ sirove celuloze i 52 gkg-¹ sirove masti.
Francuski ljulj - Arrhenatherum elatius (L.) P. Beauv. ex J. Presl & C. Presl.
cv. Kruševački 16 (K-16)
Nova sorta francuskog ljulja, priznata i uvrštena na listu sorti novembra 2007. Sorta srednjeg stasavanja, poreklom od odomaćenih populacija iz Centralne Srbije. Biljke su poluuspravnog rasta visine oko 120 cm jakog bokora.
Izdanci i listovi su sivo-zelene boje, a biljke sa odnosom stabla i lista 60:40. U čistom usevu sorta K-16 ostvaruje prosečan prinos oko 13 tha-¹ suve materije i karakteriše je visok i stabilan prinos krme. Sadržaj sirovih proteina u suvoj materiji se kreće od 110 gkg-¹ u I otkosu do 140 gkg-¹ u II otkosu.
Sorta je kosidbenog tipa i podnosi sušna, slaba i erodirana zemljišta, pa stoga odlične rezultate pokazuje na travnjacima u brdsko-planinskom području, iako se može sejati i u niziji.
Post je spojen: [time]1258835852[/time]
_________________________________________________
Prednosti letnje-jesenje sadnje
Pre setve travno-leguminoznih smeša zemljište je potrebno očistiti od korovskih vrsta, najbolje primenom totalnih herbicida. Za setvu je neophodno izvršiti dobru i blagovremenu pripremu zemljišta. Osnovna obrada (oranje) zemljišta treba da bude što dublja i obavezno u jesen. Ukoliko se ona obavi valjano valjano i na vreme, predsetvena priprema se može u proleće može obaviti samo upotrebom setvospremača, dok je u suprotnom neophodno tanjiranje. Zemljište treba da bude što sitnije, s obzirom da se radi o sitnozrnim vrstama. Nakon sleganja zemljišta setva se obavlja žitnim sejalicama i posle je obavezno valjanje.
Kod nas se u praksi najviše koristi prolećni rok setve, a to je kalendarski krajem marta i početkom aprila za nizijska područja i nešto kasnije u brdskim i brdsko-planinskim područjima. Manje se praktikuje jesenji rok koji pada krajem avgusta i početkom septembra. Kada postoje povoljni uslovi, a to znači dovoljno vlage ili mogućnost za navodnjavanje, treba što više koristiti letnje-jesenju setvu koja ima više prednosti u odnosu na prolećnu – racionalnija je jer zemljište ne stoji slobodno i smanjuje se mogućnost njegovog zakorovljavanja. Zatim, pritisak korovskih vrsta je smanjen i biljke se bolje ukorenjavaju tako da se lakše ostvaruje željeni sklop biljaka. Takođe, u narednoj godini je normalna eksploatacija, dok se kod prolećne setve gubi prvi otkos koji čini 40-70% u strukturi prinosa u zavisnosti od nadmorske visine.
Đubrenje podrediti leguminoznoj komponenti
travnjaci se najčešće zasnivaju van plodoreda, na siromašnim, kiselim, plićim i skletoidnim zemljištima. Otuda se bez đubrenja na njima ne može organizovati proizvodnja stočne hrane. Samo kada dolaze posle krompira, zbog njegovog najčešće obilnog đubrenja, norma hraniva može bitno da se redukuje ili čak izostavi, ali samo u godini zasnivanja.
Određivanje odnosa osnovnih hraniva i njihovih količina je delikatan zadatak, značajno teži od bilo kog drugog useva. S obzirom na to da se kompozicija smeše menja u svakoj narednoj godini njenog korišćenja, vrste i količine đubriva moraju se stalno prilagođavati novonastalom stanju. Suština je u tome da se đubrenje podredi leguminoznoj komponenti kako bi ona što duže ostala u smeši. Zato se u godini zasnivanja i u toku korišćenja, dok leguminoze učestvuju u projektovanom ili nešto smanjenom procentu, najveća pažnja se mora posvetiti fosforu ili kalijumu. Količina ova dva hraniva ograničava samo prag racionalnosti. One u zasnivanju ne treba da prelaze 60 kg/ha jer smeša nije spremna da toliko iskoristi, a đubrenje "na rezervu" nema ekonomskog opravdanja, a ni agronomskog, s obzirom na to da se radi najčešće o lakšim zemljištima i opasnosti od ispiranja. Ukoliko se, pak, radi o koloidno bogatim zemljištima, postoji opasnost od imobilizacije fiksiranjem, posebno fosfora.
Oprezno s azotom
Azot kao odlučujuće hranivo, u proizvodnji vegetativne mase u prvoj etapi treba vrlo oprezno dozirati, kako bi se stimulisao razvoj travnih komponenti u meri koja neće uticati na potiskivanje leguminoza. Tek značajnijim smanjenjem ili nestajanjem leguminozne komponente odnos azota prema fosforu i kalijumu može da bude kao kod prirodnih travnjaka; znači, 2-3:1- za razliku od prirodnih, za sejane travnjake ukupne količine potrebnih hraniva su veće, jer su i proizvodni kapaciteti sejanih travnjaka veći. Praktično, u godini zasnivanja, količina azota treba da iznosi 30-50 kilograma po hektaru, a u narednim, u zavisnosti od botaničkog sastava, 40-80-100 kilograma po hektaru.
Prihranjivanje sejanih travnjaka zavisi od više okolnosti, ali su dužina vegetacionog perioda i botanički sastav najvažniji. Pri tome postoji zakonitost: što je vegetacioni period duži potreba za prihranjivanjem je veća i što je udeo leguminoza veći potreba za prihranjivanjem je manja. To znači da se u područjima gde se dobijaju tri ili više otkosa 1/3 do ¼ predviđene norme azota dodaje posle prvog otkosa, ali ne posle drugog ili narednih. Ako je udeo leguminoza iznad 30-40%, prihranjivanje se izostavlja ili koristi ne više od 30-40 kilograma azota po hektaru.
autor
r Dragi Lazarević
Prof. drMilorad Stošić
Institut za istraživanja u poljoprivredi "Srbija",
Centar za krmno bilje u Kruševcu