Iako vidim da je ova tema zamrla, odlucio sam da je malo osvezim, a nadam se da ce mi i drugi ljubitelji konja pomoci u toj zamisli. Posto se tema zove "O Konjima" ja sam odlucio da malo pisem o njima. Prvo cu opisati izgled konja, posto milim da je osnova svega.
Da pocnemo:
B O J A
Za boju se može reći da je karakteristika jedinke, ali ne i rase, kao što je to slučaj kod drugih životinjskih vrsta. Ovde navodim samo osnovno boje:
BELAC - konj bele boje. [Lipicaner je nama najpoznatija rasa za koju je uvreženo mišljenje da su to isklučivo beli konji, ali se sreću i vrani lipicaneri.] Svi konji koji su bele boje se rađaju kao crna ždrebad, sa većim ili manjim belim površinama po glavi ili nogama, a beli postaju tek između 5. i 7. godine. Ovo naravno ne važi za one koji se rađaju potpuno beli sa crvenim očima - u tom slučaju se radi o pigmentnom poremećaju (albinizam). U nasem narodu kaze, da kada su konji jos uvek takoreci crni i teze ka belom, kaze se da su "Zeleni".
VRANAC - konj crne boje.
DORAT [MRKOV] - konj mrke, braon boje. Često se varijante ove boje opisuju kao "otvoreni" - svetliji ili "zatvoreni" - tamniji dorat.
ALAT - konj oker boje.
G L A V A
Generalno gledano izgled glave umnogome govori o samom konju, njegovoj građi, funkciji i plemenitosti. Mala, suva glava je odraz plemenitosti, i suprotno, duga teška glava je odlika primitivnih rasa.
Nozdrve su ulazna vrata za vazduh te su kod trkačkih konja poželjnije što šire nozdrve kako bi se razmena gasova obavljala što lakše.
Oči predstavljaju ogledalo duše, kako za ljude tako i za životinje. One odaju temperament i zdravstveno stanje same životinje. Moraju biti srednje veličine jer previše sitne govore o gruboj konstituciji dok su krupne odraz slabe konstitucije i sklonosti ka bolestima.
Uši imaju pre svega estetsku vrednost jer ni previše sitne ni previše krupne ne stvaraju bilo kakve smetnje za normalno funckionisanje konja, niti su pokazatelj smetnji. Međutim, prema pokretima ušiju može se imati uvid u psihofizičko stanje konja - bolest, strah, uznemirenost itd.
Dužina glave treba da bude jednaka dužini vrata, kao i dužini sapi.
V R A T
Kao što smo rekli dužina vrata treba da bude prubližno jednaka dužini glave. Kod kasača se najčešče sreće tzv. "daskast" vrat, dakle nešto duži, ali tanji vrat. Kod paradnih konja se teži ka tzv. labudovom vratu - visoko podignut vrat koji prema glavi pravi luk koji najviše podseća na držanje labudovog vrata.
L E Đ A
Leđa trebaju biti ravna i prava. Dužina je oko 1,5 - 2 dužine glave što pre svega zavisi od namene. Konji koji se koriste za jahanje i nošenje tereta trebaju imati što kraća leđa kako bi mogli lakše da nose sam teret. Sa druge strane trkački konji, pre svega kasači imaju potrebu za nešto dužim leđima kako bi nesmetano mogli da razvijaju što veće brzine u kasu a da se u medjuvremenu " ne stižu nogama" dakle da im zadnje noge ne dodiruju prednje. Ako su ledja povijena na dole nazivaju se sedlastim leđima, a previše uska i mršava nazivaju se " šaranasta" ili "krovasta" leđa.
Post je spojen: [time]1299773774[/time]
_________________________________________________
Da objasnim i vrste hodova kod konja:
Postoje tri osnovne vrste hodova kod konja: korak, kas, galop /postoje razlike i neslaganja po pitanju osnovnih tipova hoda, neki tvrde da postoje 4 osnovna tipa; jedni kao četvrti ubrajaju kenter [radna varijanta galopa] a drugi ubrajaju skok kao četvrti osnovni hod/. Pored osnovnih, urođenih hodova, postoje i "veštački" tj. istrenirani hodovi /to su toelt i pas/.
Osnovne vrste konjskih hodova
KORAK
Korak je najsporiji konjski hod - neki ga nazivaju majkom svih tipova hoda.Korak je četvorotaktni hod kod kojeg se noge dijagonalno smenjuju i jasno se čuje udarac svake noge o tlo [po redosledu - leva prednja, desna zadnja, desna prednja, leva zadnja] Po brzini razlikujemo skraćeni, srednji i brzi hod. Poželjno je da zadnja noga pri koraku padne za oko dve dužine kopita ispred prednje /to se uočava kod srednjeg i izduženog hoda/.
Stara izreka kaže: Onaj konj koji dobro korača, dobro i galopira. Možda za jahače početnike korak deluje pomalo dosadno i monotono, ali ova vrsta hoda mnogo otkriva o konju, konj koji ima dobre pokrete u koraku, koji deluje istrajno i uporno, taj je sasvim sigurno “jak” i u brzim hodovima. Korak treba da je pravilan i ritmičan - nepravilan korak je velika mana i može ukazati na nepravilnosti u exterijeru, kao i na slabo izvedenu obuku u slučaju najahanog konja.
KAS
Kas je brži, dvotaktni hod kod kojeg se noge kreću u paru - dijagonalno /leva prednja sa desnom zadnjom i desna prednja sa levom zadnjom/ Periodi kada se noge oslanjaju o tlo su kratki, a između njih postoji takozvana lebdeća faza, kada su sve četiri noge u vazudhu [kao na slici desno]. U zavisnosti od brzine, tu takođe razlikujemo tri tipa - skraćeni [prikupljeni] srednji i brzi kas. Što se tiče trkčkih konja, u najbržem kasu se kreću konji kasačke rase. Treba spomeuti da, iako je kas prirodna vrsta koraka, kod kasačkih grla ona prelazi u neprirodnu - pošto konji u divljini nikada ne razvijaju velike brzine u kasu, vec skaču u galop [što je u kasačkim trkama zabranjeno i povlači za sobom diskvalifikaciju]
KENTER i GALOP [u nekim klasifikacijama se svrstavaju u posebne kategorij
Kenter je hod konja u toku kojeg se čuju tri takta [trotaktni]. Noge se kreću u sledećem redosledu - [kenter, kao i galop, počinje uvek zadnjom nogom - recimo levom, zatim sledi druga zadnja u našem slučaju desna istovremeno sa desnom prednjom, i na kraju sledi leva prednja. Ovu vrstu hoda koriste pri treningu galopski grla, zato ga ponekad nazivaju i radnim galopom, a omiljeno je i kod jahača koji svoje slobodno vreme posvećuju četvoronožnim lepotanima i jahanju pošto je udoban i lako se savladava.
Što se tiče galopa, on je najbrži konjski hod - četvorotaktni. Redosled koraka je isti kao kod kentera samo što se u galopu zbog dužeg iskoraka srednji takt razdvaja u dva [prvo zemlju dodirne zadnja a potom prednja noga - a ne istovremeno, kao u kenteru]. U oba slučaja [kenter i galop], postoji faza lebdenja, kada ni jedna noga ne dodiruje tlo. Korak konja se u velikome ispružuje, i time postaje brži ali uvek zadržava odgovarajući ritam. Pošto se raskorak produžava, visina leđa se spušta i konj time deluje mnogo manji, niži. U punom galopu konji dostižu velike brzine, oko 70km/h. U prirodnim uslovima, galop služi kao sredstvo za beg od neprijatelja.