16. 09. 2005.
Ekonomska opravdanost uzgoja koza
Proizvodnjom i njegovom direktnom prodajom (mlekarama) ili preradom u pojedine proizvode (u sir koji je tražen na tržištu), odgajivači mogu ostvariti značajna sredstva. Ako se u obzir uzme i mogućnost prodaje jaradi (s obzirom da je plodnost ove koze u proseku 1,8 jaradi po kozi), onda se i putem njihove prodaje, bilo kao jarad do 3 meseci uzrasta ili kao priplodni materijal, može ostvariti ekonomičnost ove proizvodnje. Dobit od zasnivanja kozarske proizvodnje, u većoj meri može se povećati poboljšanjem rasnog sastava koza (mogućnost nabavke alpino koza), proširenjem farme kao i boljom organizacijom proizvodnje.
Ekonomičnost neke proizvodnje, pa i zasnivanje kozarske proizvodnje, u mnogome zavisi od mnogobrojnih faktora i problema sa kojima je zainteresovano domaćinstvo suočeno pri njenom zasnivanju. To se pre svega odnosi na određivanje veličine stada, izgradnju objekata ali i adaptaciju već postojećih, zatim izbora i sistema gajenja koza, smera proizvodnje (mleko-meso ili drugi), kao i mogućnosti plasmana i prodaje kozjih proizvoda (mleko, sir, jarad, koža, stajnjak i dr).
Najznačajniji uslov pri opredeljenju nekog domaćinstva za gajenje koza, jeste mogućnost obezbedenja hrane u toku cele proizvodne godine. Na osnovu ovoga odreduje se i broj koza koje će se odgajati. Ukoliko domaćinstvo može da za potrebe ishrane koza obezbedi dovoljnu količinu kabaste hrane sa sopstvenih površina zemljišta (naročito za zimski period), to u mnogome utiče na rentabilnost ove proizvodnje. Pogotovu, ukoliko budući odgajivač poseduje i zemljište za proizvodnju žitarica, za koncentrovanu hranu.
U slučaju da domaćinstvo ne poseduje zemljište za zasnivanje takve proizvodnje, onda je prinudeno da ih po višim cenama nabavlja na tržištu, što u mnogome poskupljuje ovu proizvodnju. U toku letnjeg perioda ishrane, treba voditi računa tj. planirati (u zavisnosti od sistema gajenja) mogućnost ispaše koza na okolnim terenima (štalsko-pašni sistem uzgoja).
Drugi bitni činilac koji utiče na zasnivanje ove proizvodnje jeste i izgradnja objekata, kao i njihovo opremanje. Kakav će objekat biti, zavisi u mnogome od rasnog sastava koza kao i od sistema uzgoja (intenzivni sistem zahteva odgovarajuće uslove i opremanje objekata).
Domaćinstvo koje već poseduje stariji objekat, može u sopstvenoj režiji izvršiti njegovu adaptaciju. Odnosno uz manja ulaganja i uz učešće ličnog rada, treba da ga prilagodi potrebama pravilnog uzgoja koza. To znači, da u njemu treba da obezbedi ugradnju opreme za ishranu kao i napajanje koza.
Što se tiče ekonomske dobiti od kozarske proizvodnje, u mnogome zavisi od smera proizvodnje i rasnog sastava koza. Ukoliko domaćinstvo poseduje sve napred navedene uslove, a želi da se opredeli za smer proizvodnje mleko-meso, onda treba da se opredeli za uzgoj naše domaće bele koze, kao mlečnog tipa. Na taj način proizvodnjom, odnosno dobijanjem većih količina mleka i njegovom direktnom prodajom (mlekarama) ili preradom u pojedine proizvode (u sir koji je tražen na tržištu), odgajivači mogu ostvariti značajna sredstva. Ako se u obzir uzme i mogućnost prodaje jaradi (s obzirom da je plodnost ove koze u proseku 1,8 jaradi po kozi), onda se i putem njihove prodaje, bilo kao jarad do 3 meseci uzrasta ili kao priplodni materijal, može ostvariti ekonomičnost ove proizvodnje.
Dobit od zasnivanja kozarske proizvodnje, u većoj meri može se povećati poboljšanjem rasnog sastava koza (mogućnost nabavke alpino koza), proširenjem farme kao i boljom organizacijom proizvodnje.
Stanje i perspektive razvoja kozarstva u Srbiji i Crnoj Gori
Neposredno uoči Drugog svetskog rata u Jugoslaviji je bilo 1.800.000 koza. To su uglavnom bile domaće balkanske koze, od kojih je do 5% bilo mlečnijih rasa raznih genotipova. U toku rata broj kozaje opao, da bi se posle rata povećao na 1.300.000. Zabranom gajenja koza koja je doneta 1954. godine unušteno je preko 80% koza od zabeleženog stanja, tako da počev od 1954. godine pa sve do 1991. godine ne raspolažemo sigurnim statističkim podacima o brojnom stanju koza.
U našim uslovima koze se u većini slučajeva gaje ekstenzivno, mada ima tendencija ka intenziviranju ove proizvodnje. Koze se uglavnom gaje u brdsko-planinskim, manje privredno razvijenim područjima sa oskudnim ili skromnim izvorima hrane. Brojno su različito zastupljene, počev od područja u kojima su vrlo retke, pa do onih u kojima su znatno brojnije. Uglavnom ih gaje siromašna domaćinstva pasivnih krajeva ili ona koja nemaju hrane za krave, pa koriste skromne zahteve koza da bi došli do vrednih namirnica za svoje potrebe. Interesovanje pojedinih individualnih gazdinstava za gajenje koza sve je veće. Koze uglavnom gaje individualna gazdinstva i to u većini slučajeva od 1-2 grla, mada je na terenu sve više prisutno odgajivača koji gaje 20, 30 i više koza.
O kozama se mnogo više govorilo kao o štetnim za šumu, a negde i za eroziju, nego što se isticala njena korisnost i nastojalo da joj se poprave uslovi i izmeni način gajenja. Naša posleratna nastojanja za bržim privrednim razvojem, obuhvatala su i razvoj šumarstva i drvne industrije, što je zahtevalo i pošumljavanje novih površina. Šumski stručnjaci su ubedili političare i državne organe da koze svojim načinom gajenja nanose veliku štetu šumama, pa je 1954 god. donet Zakon o zabrani držanja koza, koji je jedinstven u svetu. Pri tome nisu uzeti u obzir osnovni faktori koji sprečavaju brži razvoj šuma, pa je donošenje pomenutog zakona značilo praktično uništavanje domaće koze kao vrlo korisne domaće životinje. Posle oko tri decenije od donošenja ovog zakona postalo je jasno da su na uništavanje naših šuma u znatno većoj meri delovali drugi faktori: bujuce, poplave, erozije, česti požari, a najviše sam čovek svojim neracionalnim gazdovanjem šumama, kvalitet šume nije popravljen iako su koze uništene.
U toku dosadašnjeg načina gajenja koza u nas nije primenjivan nikakav selekcijski rad. Koze su uglavnom, stalno bile prepuštene selekciji, a rede nahodenju odgajivača (u slučaju gajenja manjeg broja koza). Otud je i proizvodnja
mleka kod domaćih genotipova koza vrlo različita zavisno od nivoa pružene hrane i nege. Zbog toga nam u potpunosti nije poznat ni mogući potencijalni proizvodni kapacitet naših koza. lpak, treba ukazati na činjenicu da je dozvola gajenja sanske koze i tolerisanje od strane lokalnih vlasti gajenja belih koza, iako nisu pripadale sanskoj rasi, vršila selekciju na koze bele boje. Ovo je značajno zato što su domaće bele koze, a posebno one sa kratkom dlakom, razni tipovi meleza domaće balkanske koze i sanske, odnosno povećanjem njihovog broja na izvestan način uslovilo je i povećanje broja mlečnijih koza na račun domaćih balkanskih.
Još od Drugog svetskog rata, u našu zemlju su uvožene švajcarske rase koza u cilju oplemenjivanja naše domaće koze. Najveći uticaj pri tome je imala sanska koza čiji su melezi pokazivali bolje proizvodne rezultate i to u pogledu mlečnosti, plodnosti kao i u nešto većoj telesnoj masi. Na taj način je nastao tip oplemenjene domaće koze ili domaća bela koza. Ovo oplemenjivanje je počelo pre Drugog svetskog rata, a nastavljeno je i posle njega, tj, u periodu zabrane držanja koza. Proces njenog stvaranja nije praćen, odnosno bio je neplanski, tako proizvodne osobine domaće bele koze nisu dostigle svoje pune vrednosti. Domaća bela koza je rasprostranjena u svim krajevima naše zemlje, gde je dobro prilagodena i surovijim uslovima gajenja.
Domaća bela koza se u našoj zemlji najčešće koristi za popravljanje domaćih manje produktivnih meleza kao i domaće balkanske koze. Inače, najbolje je gajiti domaću belu kozu u čistoj krvi, uz primenu selekcije na mlečnost, stim što njeno odgajivanje treba uskladiti s potrebama mlečnijih rasa u pogledu uslova ishrane i nege.
Ako se osvrnemo na izuzetnu specifičnost i raznovrsnost kozjih proizvoda, onda je jasno zašto su mnoge zemlje svoja nastojanja usmerile da od niske proizvodnje koza predu na visokoproizvodne rase i intenzivni način gajenja. Sva dosad postignuta inostrana iskustva govore o vrlo realnim mogućnostima za razvoj ove grane stočarstva u nas, a posebno u brdsko-planinskim područjima. Zbog toga, je neophodno da se što pre prede s tradicionalnog, primitivnog gajenja koza na savremeno i organizovano gajenje. Ovo bi neminovno zahtevalo izmenu dosadašnjeg načina gajenja, a posebno izmenu rasnog sastava i ishrane koza. Ovaj prelaz na intenzivni način gajenja koza ne bi bio težak, jer se koza lako navikava i prilagodava novim uslovima intenzivnog gajenja.
Sadašnje stanje kozarske proizvodnje
Statistika ni danas ne vodi evidenciju o brojnom i proizvodnom stanju koza u nas. Prema jednoj anketi (1980), u Republici Srbiji van pokrajina gaji se oko 9% od ukupnog broja koza (55.000) u odnosu na prostor bivše SFRJ, dok je prema statističkom podacima iz 1991. godine bilo oko 114.000 koza, u Vojvodini 71.000 i na Kosovu 60.000, što ukupno iznosi 245.000 grla koza. Međutim, prema postojećoj evidenciji po opštinama, saznanju sa terena, kao i na osnovu grubih procena, može se predpostaviti da u ovom momentu u Jugoslaviji ima oko 250.000 koza. Prema rasnom sastavu najmanje je koza alpino rase (oko 2-3%). Domaća bela koza je zastupljena sa oko 15%, raznih tipova meleza ima oko 35% koliko ima i koza balkanskog tipa nižih područja, dok koza balkanskog tipa viših područja ima oko 12%, od ukupnog broja koza.
Smer proizvodnje naših koza je mleko-meso, gde je mleko uglavnom prioritetno. Ovo posebno važi za ona gazdinstva kojima je proizvodnja mleka preko koza prihvatljivija nego gajenje krava ili ovaca, iako kozje mleko (za razliku od ostalih vrsta mleka), još uvek nije pod zaštitom određenih zakonskih stimulativnih mera.
Inače, protekla decenija je donela zapažene promene u stavovima oko gajenja koza, u povećanom interesovanju za intenzivniji tip gajenja koza naročito individualnih gazdinstava, ali ono nije još uvek dovoljno sagledano, niti organizaciono dobro obuhvaćeno. Sve veće interesovanje za gajenje koza dovelo je do potražnje koza i to visokoproduktivnih, jer veliki broj zainteresovanih želi da primeni intenzivniji sistem gajenja koza. Međutim, nestašica kvalitetnih priplodnih koza danas u Republici Srbiji dovodi do toga da zainteresovani za gajenje koza počinju ovu proizvodnju s malim brojem koza. Osim ovog u praksi se javlja problem što se poistovećuje ishrana, smeštaj, oprema i uslovi gajenja s potrebama ovaca što je nepravilno. U ishrani je to, često, posledica shvatanja o "skromnosti" koza pa se njene potrebe u ishrani poistovećuju s potrebama ovaca. Mada postoji dosta sličnosti u smeštajnim objektima i opremi, ipak se moraju uzeti u obzir i određene razlike. Ovakvo shvatanje dovodi do negativnih posledica i niže proizvodnje, posebno kada se radi o visoko mlečnim rasama koza.
Dr Nurgin Memiši, Frida Bauman dipl. ing.